Dejan Marinković
poezija
POEZIJA AUTORA
Napomena: Na ovoj strani možete pročitati poeziju Dejana Marinkovića. Mnoge od pesama su tekstovi njegovih
kompozicija



dosta mi je kojekakvih cija

dosta mi je sankcija,
inflacija, devalvacija,
pandurskih racija i frustracija,
fondacija, sumnjivih donacija,
folirancija, zajebancija,
humanitarnih akcija,
nastranih zanimancija,
ujedinjenih nacija,
evropeizacija i halucinacija,
moralnih degradacija,
lažnih kulturnih dekontaminacija,
neuspešnih reklamacija
i nevažećih garancija,
gangsterskih grupacija,
kriminalizovanih policija,
krupnih baraba abolicija,
prividnih lustracija,
praznih političkih govorancija,
nerazumljivih transparencija,
birokratskih korespondencija,
vlasti žednih opozicija,
nameštenih privatizacija,
imovine nacionalizacija,
kladioničarskih nameštancija,
razno-raznih mahinacija,
nasilnih urbanizacija,
nasilja eskalacija,
štrajkova i zabušancija,
šatro-prirodnih kuracija,
isfoliranih emancipacija,
pinkizacija, silikonizacija,
umišljenih zvezdica arogancija,
kontrolisanih komunikacija,
kolonizacija, globalizacija,
zakulisnih domunđancija,
tajnih ekshumacija,
egoističkih aborcija,
dijeta i malih porcija,
da se ne naruši proporcija,
muškaraca feminizacija,
metroseksualizacija,
zdravih sterilizacija, lošeg obrazovanja i
metropolizacija,
interesnog druženja i kalkulacija,
tuđih žrtava minimalizacija,
snobovskih elegancija,
zajmova i participacija,
sponzoruša, švalerancija,
kredita, kamata, valorizacija,
festivalskih politizacija,
narodnih jada banalizacija,
bede, kompleksa i frustracija,
stranih trupa, militarizacija,
medijskih uniformizacija,
prodanih novinara kapitulacija,
maloletnih delikvencija,
u tuđoj nesreći uživancija,
celog sveta amerikanizacija,
ka profitu od zla gravitacija,
ptičijeg gripa mistifikacija,
finansijskih malverzacija,
viza, uslovljavanja, zafrkancija,
imperijalističkih demokratizacija,
otpuštanja, robotizacija,
preteranih standardizacija,
svih oblika prostitucija,
ultimativnih solucija,
medijatora i konferencija,
međunarodne zajednice ingerencija,
humanih vojnih intervencija,
dodela podobnim medijima frekvencija,
čišćenja mozgova edukacija,
bolesnih ljudskih deformacija,
umesto pozitivnih vibracija,
svuda pliva kanalizacija,
diktata takozvanih razvijenih civilizacija,
poštenja i prava ignorancija,
celog naroda satanizacija,
zdravog razuma sanacija,
od svetskih vlada kanibalizacija,
zdravstva komercijalizacija,
ultimatuma bez alternativnih opcija,
bespomoćnih dezinfekcija,
diktatora balsemacija i njihovih nedela
konzervacija,
u zlim rukama je oružje i municija,
rat je postao neprekidna tradicija,
sve je prisutnija apstinencija,
za glasanje instrukcija i asistencija,
zaboravih šta je to opuštencija,
za gutljaj vode je žestoka konkurencija,
previše je devijacija,
kriza i ekonomskih stagnacija,
beskonačnih tranzicija,
vađenje zdravih organa i veštackih
transplantacija,
kvazi državno-pravnih kontinuacija,
vode i struje večnih restrikcija,
duvanskog dima i loših ventilacija,
freona iz klimatizacija,
prinudnih mobilizacija,
genetskih modifikacija,
dirigovanih unionizacija,
javnog mnjenja kalibracija,
predrasuda, generalizacija,
opsteg uspeha personifikacija,
isforsiranih socijalizacija,
otrovnih supstanci koncentracija,
uranijuma, platonijuma, radijacija,
idiotskih kantonizacija,
previše sahrana i kremacija,
podlih karakterizacija,
izbornih projekcija,
razvoda, separacija,
neplaćenih alimentacija,
propalih banaka dokapitalizacija,
trulih parada i manifestacija,
tobože zločina individualizacija,
samo za privilegovane rezervacija,
zaplenjene imovine aukcija i licitacija,
ekstremnih islamizacija,
bezizlaznih situacija,
ciljnih radikalizacija,
somotnih, narandžastih i drugih raznobojnih
revolucija,

dosta mi je kojekakvih ...cija,
ionako, sve to radi c.i.a.

prolaznost

hodnikom kroz milion vrata
hodaju lica skamenjena,
pa liftom do petstotog sprata,
penju se do zamka od stena.

u njemu živi prolaznost.
samo je ona beskrajno večna.
bahato seje svoju gordost,
ponire svuda k'o voda rečna.

vreme je samo na njenoj strani,
svima je ostalim' neprijatelj,
sluge su joj sati i dani,
nejefikasniji je uništitelj.

mumijama se kezi u lice,
sve im uzima, ne nudi ništa.
pred njom pokliču i rajske ptice,
šalje ih u večna lovišta.

mami crvenom haljinom,
k'o matador bika u areni,
posipa sjajnom prašinom,
mi hodamo slepi, kameni.

upija poslednju česticu snage,
moždane vijuge puni bludom,
srecu oduzima dobrima,
beskrajnu vlast poklanja ludom.

prolaznost seje svoje seme,
vodi nas gluve, kamene, neme,
pretvara nas u pepeo,
u njoj sam i ja oslepeo.

pogled do jutra

pogled do jutra
grize kroz kožu,
zeleni vetar
nosi ka dnu,
umivam oči
prosutim suncem
planine zure
u dubinu.

orlovi kruže,
gordo se smeju,
pokleklom voždu,
krvari znoj.
lice mi gori,
napuklo čelo,
nabrekle usne,
curi mi gnoj.

u kom sam svetu?
u kakvom ratu?
dok mrtve pitam za odgovor,
jedva se dižem
iz petnih žila,
zbacujem tela,
pratim lovor.

s' planine gledam
na svoje biće,
što traži dušu
gde nema je.

potežem sablju,
probijam grudi,
kao plastelin,
sve meko je.

žudim za bolom,
slatkim il' hladnim,
samo da vratim
bar osećaj,
al' mrtva čula
nemo mi kažu,
moraćeš dugo
da čekaš kraj.

kralj univerzuma

surovi sam kralj univerzuma,
u kome nema mesta za vreme,
strogo kažnjavam bića bezuma,
uništim svako rđavo seme.

moja galaksija je bezbojna,
bez nameštenih osmeha, suza,
nema ni mirisa, a opojna,
note po skali veselog bluza.

i ništa nije na prodaju,
tu ne postoji veštačko cveće,
nema ni tajni za odaju,
ni niti jednog puta do sreće.

šta će mi međe i zakoni,
toliko tela, a jedna duša,
nije mi teško da carujem,
kada me svako želi da sluša.

moje je samo da posmatram,
i da se danju smejem dok ručam,
neću da mislim, jer sve već znam,
samo sam ponekad pomalo bučan.

predveče održim govore,
svakom dodelim zadatak svoj,
noću im dam da odmore,
da bi mi čuvali taj svemir moj.

biserna školjka

vekovima sam gledao pučinu svog okeana
i u njenoj dubini tražio čarobnu bisernu
školjku,
čiji će me sjaj oslepeti i ujedno vinuti
u vanvremenske dimenzije.
govorili su mi da ona postoji samo u mojoj
mašti.
i umalo da im poverujem.
onda se desio prvi dan najlepšeg meseca u
godini.
juli je nesebično darivao svoje vrele zrake.
zazvonio je telefon. poziv mog života.
tek što sam se nasukao na hridi realnosti,
iznemogao i ucveljen zabludom postojanja
biserne skoljke
moje imaginacije, obli me topli talas
neobično slatkog mora koje mi nežno na dlan
položi biser, najsjajniji od svih.
lepši od onih koje je moja mašta godinama
delikatno vajala.
slepo sam pohitao ka tvrđavi, izronuloj na
ušću dveju reka,
oprezno noseći krhki biser od čijeg sjaja me
je napustilo čulo vida.
srce se uvećalo, zaposevši tron razuma koji
je gurnulo
na prizemlje mog bića,
navukavši ružičaste mrene na moje
omađijane oči.
shvativši da ni dve reke nisu dovoljne da
utole žeđ bisera,
zgrabih ga i vinuh se sa njim na čarobno
ostrvo
koje maze talasi toplog, plavetnog mora,
na koje milijarde zvezda budno motre,
pretakajući s neba čaroliju koja budi ljubav u
svakom živom biću.
to mesto je jedino na univerzumu gde će moj
biser biti spokojan.
zanosno, kraj mora, pravimo koktele
izmešane od sna i jave i
ispijamo ih naiskap.
sluh nam se izoštrio samo za pesmu
zrikavaca,
ples njišućih palmi i šum talasa nošenih
čarlijajućim povetarcem
koji mrsi zlatnu kosu bisera iz kojeg je
izronila očaravajuća sirena.
princeza svilene kože i očiju boje čokolade,
razlivene po primorskim smokvama.
njene oči šalju tople i nežne poglede u vidu
neobičnih smeđe-zelenkastih zraka,
budeći u meni usnule dubine koje se
napojiše ljubavlju.
volim je! kao niko nikog nikada pre.
spojiše se naše usne, vajane u istoj
nebeskoj radionici.
pašu kao dve razdvojene pepeljugine cipele
koje je ljubav ponovo uparila.
pronašao sam je. ili, pronašli smo se.
muče me pitanja: "zašto tek sad? da li je ovo
pravo vreme?
zašto mi je nebo ne posla ranije?"
bojim se, odlepršaće. "kako da je zauvek
zadržim u svom naručju?"
bujica pitanja, a izvor odgovora presušio.
uzimam je na ruke i stavljam u brod svog
života. bez sidra, kormila i vesala.
puštam da nas nosi voda. plovimo realnim
snovima.
oko nas se smenjuju slike gradova i mesta
tako nam dragih.
suze napajaju naše glasno smejanje do
sitnih sati.
čekamo bele zore telima isprepletenih u
zagrljaj.
usne nam bride od vrelih poljubaca.
kažu da su nam zvezde naklonjene i da
nema kvadrata.
ne nazire se kraj najveće ljubavi u istoriji
vremena.
da li da verujem u astrologiju?
leto je polako na izdisaju.
sunce se na mišiće probija kroz sve gušće i
tamnije oblake.
jesen pruža svoje uvele pipke velikih i crnih
noktiju.
prolaznost i realnost grabe sne za gušu.
oni se na tren istrgnu, ali ih ove ponovo
ščepaju.
avion poleće.
cepa jednu dušu na dva tela i jedno nemilice
baca sa sedmog neba na
drugi kontinent.
duša krvari, ali živi u nadi da jesen nije toliko
zla i da će je ponovo sastaviti.
izmiče mi tlo pod nogama. živim za večnost
uz nju,
kada ćemo zajedno uranjati u snove i kada
će nas
prvi zraci sunca koji dopiru kroz prozor mog
potkrovlja
blažesno maziti dok ne napustimo naše
toplo gnezdo
i krenemo u duge šetnje dragim nam
parkovima i obalama reka.
borim se sam sa sobom. ne mogu da
ostvarim svoje snove. povređujem je.
kažem joj da nemam dovoljno snage i
hrabrosti da je zadržim.
«princezo, odleti od mene, jer neko sidro u
meni nas vuče ka dnu».
izdao sam osobu koju volim više od svojih
očiju.
zašto? ne znam zašto.
glas moje princeze, okupane vrelim suzama,
još uvek svilen, ali za dva tona dublji
i za nijansu grublji:
"pokidao si mi srce. izdao si me. samo te
molim da mi
obećaš da, dok sam živa, nikada više
mi se ne javiš. volim te, ali..." kraj!!!
snegovi prekriše naše snove.
umro sam.
više nemam razloga da dišem.
polovina duše, koju sam poneo sa telom na
drugi kontinent, vene.
nek vasiona pamti ljubav kakva se nikada
više roditi neće.
ona je promenila raspored zvezda. ukrotila
vreme. skrenula tok istorije.
umrla je od svoje ogromnosti.
nesebično je lučila neizmerne količine
hormona sreće. izvori su presušili.
biser je mirno legao natrag u svoju školjku
koja je ostala
da leži na ušću dveju reka u gradu koji nas je
podigao i spojio u jedno.
moje telo nosi pokojnu dušu, tumbajući se
po, za mene tesnoj planeti,
kao islužena, rasklimana olupina.
otrnelo je. ništa ne oseća. volelo bi da otme
duši bol i pretvori ga u fizički.
bilo bi mu lakše.
gleda ljude kao neke siluete od tankog,
providnog papira.
kako da joj kažem da je nisam lagao?
zašto moj um nije prepoznao vibracije koje
mu je srce slalo,
ubeđujući ga da je to ta? jedina, večna sa
kojom ću
deliti dobro i zlo do kraja veka.
da li sam je izdao? ne, to nije moguće. u to
ne želim da verujem.
zašto sam nas ubio kad je toliko volim?
zašto sam dozvolio da ostatak svog života
provedem mrtav,
zaglibljen u živom blatu, zarobljen u pipcima
tamne i ohole jeseni koja me poliva hladnim
noćima i uvelošću.
ne mogu više ni od uspomena da živim, jer
sam zgazio nadu da ćemo vesti nove.

sve je umrlo. kraj!!!

gdy zapada noc

gdy skończył się maj, poczułem chłód
przestrzeni i smak słonych łez, wtedy
zrozumiałem, że odchodzisz. Złapałem złoty
warkocz słońca i jeszczego trzymam w dłoni.
Wiem, że kiedyś wrócisz po niego.
jak dotyk twych ust,
słodki smak pachnących ziół,
twoje ciało to schronienie dla snu,
jest jak szept, jest jak szept ciepłych mórz.
wiem, że jestem sam,
każdy świt ma gorzki smak,
czemu zabrał cię szalony maj,
jak ten wiatr, jak te wiatr
ciepły maj.
w każdej kropli deszczu widzę twoją twarz,
jesteś tak daleko jak ten biały ptak
i dzień i słońca blask.
a gdy zapada noc, a gdy zapada ciemna noc
pojawiasz się w mych snach realna, bliska,
ciepła tak,
jak wiatr, ten wiatr.
mój zamknięty świat,
jedne dźwi i kilka ścian,
póste łóżko, stół, zapałki i dym,
znów ten deszcz, znów ten deszcz
dokucza mi.
jak zmarznięty ptak
w sercu mym zastyga czas,
delikatnie z piór wiatr rzeźbi twą twarz,
to mój sen, to mój sen
rzeźbi maj.w każdej kropli deszczu widzę
twoją twarz,
jesteś tak daleko jak ten biały ptak
i dzień i słońca blask.
a gdy zapada noc, a gdy zapada ciemna noc
pojawiasz się w mych snach realna, bliska,
ciepła tak,
jak wiatr, ten wiatr.
i miłość i dzień
i światło i cień
i zieleń łąk i dotyk twych rąk
i pnący kwiat
i ciepły wiatr
to wszystko zabrał szalony maj.
a gdy zapada noc, a gdy zapada ciemna noc
pojawiasz się w mych snach realna, bliska,
ciepła tak,
jak wiatr, ten wiatr.
otkąd cię nie ma, nic nie widzę już,
nic nie obchodzi mnie,
czekam na słońcę aby dało znać,
że kiedyć zjawisz się
a gdy zapada noc, a gdy zapada ciemna noc
pojawiasz się w mych snach realna, bliska,
ciepła tak,
jak wiatr, ten wiatr.


danas bi nam bila godina

danas bi nam bila godina,
ali ovaj prvi juli nekom drugom pruža darove.
brodovi vremena nas nose sve dalje od obale
na kojoj ostade naša sreća, sama, uplakano
gledajući
naizmenično u dva suprotna smera.
u kojima nestaju naše siluete.
moja lađa se teško vuče živim blatom
praznine,
kojom ispunih naše živote te prelepe,
proklete nove godine,
sporo toneći u njega.
letnje sunce mi više ne mazi lice kao lani.
prži i peče kao da me kažnjava
što napustih našu sreću da plače za nama,
kao siroče koga su roditelji ostavili da umre
na lepom ostrvu.
svaki dan je nova borba za opstanak.
borba koja nema nikakvog smisla.
hm, za opstanak, gde?
u sivilu i tugi?
noćima sanjam našu nerođenu decu,
sanjam da vodimo ljubav na vrelim stenama
palmižane,
sanjam da živimo od ljubavi, plavca i hvarskih
maslina.
a onda me probudi stud u srcu.
palim svetlo u sitne sate.
vidim praznu postelju i par knjiga koje smo
kupili
na novogodišnjem vašaru, tri dana pre
ubistva ljubavi.
zatvaram oči i pokušavam da pobegnem u
snove našeg leta.
ne ide. zamišljam da slavimo našu
godišnjicu
na obodima plave lagune, u «pod stine»
i kako ti lepezom hladim svileno lice
na tvrđavi iznad grada.
onda provirim u virtuelnu budućnost
i njome zaplovim.
vidim našu dvogodišnju laru kako
trčkara od uljanog boka do kalemegdana.
osmesima otpozdravljamo našoj sreći
koja nam se klanja sa respektom,
skidajući neboplavni šešir, poput
predratnog džentlmena.
ti graciozno hodaš kaldrmom od belog
kamena u svojim špicastim
cipelama, na štiklama, desetkama
i ubeđuješ me kako su ti udobne.
a onda me trgnu zraci tuđeg julskog sunca.
misli me muče: «gde je sada moja lepa
beba?
s kim je? da li ga njene usne ljube istim
onim žarom
kojim je mene zapalila?
tuga mi prekriva umorno telo.
brod i dalje tone u živo blato.
neko mi pruža ruke spasa.
ne prihvatam ih, jer nisu tvoje.
danas bi nam bila godina,
a ja nemam šta da slavim.
eh! danas bi nam bila godina!

dom

pod kojim nebom se nalazi dom?
dal’ je on samo u srcu mom?
u mojoj glavi, u mojoj mašti,
il’ rodnoj kući, voćnjaku, bašti?

dal’ je moguće izgubiti dom
dok lutaš svetom i galaksijom?
letiš za zvezdama vasione,
a ne vidiš ni da brod ti tone.

a dal’ je moguće pronaći dom,
il’ zauvek nestaje s’ vremenom?
da li postoji stari i novi,
i dal’ se sreća krije u lovi?

probah sto načina da kupim dom,
gradio sam kuće po svetu tom,
plivao toplim okeanima,
i dalje ga sanjao danima.

svako drukčije doživljava dom,
moj je ostao u detinjstvu mom.
pitaš me da li verujem u raj,
da; izgleda kao moj rodni kraj.

jesen

jesen oblači zlatnu haljinu,
sjaji se, šušti kao od svile,
konzumiram poslednju malinu,
ovoga leta dobre su bile.

znaš, onaj naš potočić mali,
sada je divlja bujica,
a ona višnja s' koje smo krali
ostade jadna bez plodova.

oblaci tamni bulje odozgo,
skoro će da se rasplaču,
satima šetam kroz prazan korzo,
dok fijuk vrti vetrenjaču.

mrmljam u sebi pesmicu neku,
koju sam davno napisao,
s' mostića gledam u mutnu reku,
gde mali ja se nekad kupao.

svaki sam vrtlog napamet znao,
u toploj vodi ronio,
na nesto čupavo, meko stao,
pa mrtvog kera izronio.

prolaze slike detinjstva moga,
na svakoj neki sunčani dan,
baš ni na jednoj nema oktobra,
dok lišće pada, hvata me san.

oblak se mršti i kišu sprema,
laste odavno odlepršale,
dajem se u beg od svih problema
u zdeli vruće rakije.

naglo mi jesen postaje divna,
sada je s' prozora posmatram,
vatra pucketa mi iz kamina.
ritmu kiše pesmom otpozdravljam.

prelivi crvene i zlatno-žute
prostiru tepih na ulice,
vetar severac ledi kapute,
pomalo peva, malo zvižduće.

bulevar prazan, samo pijanac
zavlači ruke u džepove,
gledam ga kako poteže «vranac»,
da ga još ovu noć zagreje.

i ja sam rođen u poznu jesen,
na jesen sam se već navik'o.
na juli s' tobom da mislim ne smem,
rastužio bih se i zaplak'o.

al' oboje smo vatreni strelci,
i nama niko ništa ne moze,
nikakve kiše ni severci,
dok nam plamti oganj ispod kože.

gorionik

prožima me ushićenje,
žilet u nedrima,
plamen treperi, hitro se penje,
već je u očima.

svetlucam kao božićna jela,
iskrama prosipam,
od kad' si sinoć kraj mene sela,
ceo se rasipam.

i modro-plavo i sivo-crno
u žuto pretvaram,
zapalim more, planinu, šumu,
u vatri plešem sam.

od kuće osta samo prašina
od sitnog pepela,
plamena reka kulja k'o lava
preko tih predela.

gorionik, gorionik,
zapaljen sam benzionik,
u plamenom moru, ja sam
trepereći svetionik.

osipam, iskre prosipam,
u so se pretvaram.
pepeo vetar rasipa,
u plamenu plesem sam.

ja sam gorionik,
plameni benzionik,
u plamenom moru ja sam
zapaljeni svetionik

novi srpski poredak

novi srpski poredak
je ko mesni odrezak,
kidaju ga vukovi,
gladni i halapljivi.

ko im se suprotstavi,
bez traga će nestati,
ko da ih zaustavi,
kad su strašno zubati?

srpska duša krvari,
nazdravljaju nemani,
tuđin drsko rovari
po kulturnoj baštini.

dok srbi izumiru
divlje horde naviru,
svoje seme prostiru,
srpske reke poniru.

srušena gracanica,
ostrog, druga država,
kosovo je klanica,
ibar – voda krvava,

drina se iskrivila,
krivlja nego ikada,
strana čizma krocčila,
mina puna livada.

nije dugo do kraja,
nema ni vedrog maja,
uz tužne trube zvuke,
majke plaču od muke.

„milosrdni anđeo”
pravila je zaveo,
nežno nas poljubio
i zauvek ubio.

srce više ne kuca,
curi gnoj iz želuca,
spomen-radijacija,
tu je bila nacija.

još te volim istim žarom

još te volim istim žarom
i čeznem za našim hvarom,
nije on ništa bez tebe i mene,
još uvek mi tečeš kroz vene.
od kad te nema u mom životu,
ne znam za sreću i lepotu,
evo, već je i topli maj,
meni ni sunce nema sjaj.
živim, a svakim danom umirem,
u crno more tužno uvirem,
kada mi spomenu ime tvoje
na tren se vrate dugine boje.
kada te sanjam, ostajem bez daha,
i mogu umreti bez trunke straha,
nova je godina donela krah,
pretvorila me u sivi prah.
skučen u uglu prazne sobe,
i umoran od ljudske zlobe,
govore da te zaboravim,
a ja po uspomenama rovarim.
i gledam slike gde smejemo se,
i čujem talase kako nas nose,
knedla u srcu olovno teška,
znam, bio sam ti životna greška.
život je kuća gde patnja je domaćin,
sreća je tu samo povremeni gost,
dele nas mora i okeani,
a mi ne umemo obnoviti most.
ti ćeš se nekada udati, bebo,
ja možda neću ni saznati za to,
al svedok mi je nad nama nebo
da ću i kada umrem biti tvoj.
i pošto nas je život razdvojio,
ostaju samo nade niti
da kada jednom oboje odemo,
da će nas smrt opet spojiti.

zagrliću te
da more nije sumilo, ne bi bilo ni nas,
da sava ne pohita dunavu u zagrljaj,
ne bih te grlio ja,
da ne bi tvojih suza,
ne bi se desio san,
niti prvi poljubac na rivi,
lani, na danasnji dan.
vrati mi onu caroliju
koju smo ziveli tad,
oboji jarkim bojama
ovo sivilo i jad,
vrati mi plave uvojke
koje sam mrsio,
sastavi nasa srca dva
sto sam razdvojio.
ne umem vise nicemu
ni da se radujem,
ozivim samo kad zaspim,
jer tada sanjam te.
opet je deveti juli,
przi me suncev zrak,
ali mi dusu ne greje,
tu vlada mraz i mrak.
dal i ti ponekad osetis
sablju u grudima?
dal si i ti kao ja
sama medju ljudima?
dal me jos uvek proklinjes
sto izdao sam nas,
da li jos uvek pozelis
da uspava te moj glas?
procice mnoge godine,
secanje nikada,
plovice reke zivota
kroz razna korita,
sava ce teci u dunav
zauvek pamtice,
jednom se desila ljubav
sto vecno gorece.
pricaces svojoj deci
da voleli smo se,
cekaces dugo na reci,
tad zagrlicu te.
sunčica
prolazeći kroz životne tunele,
zabljesnu me oslepljujući sjaj,
novembar, boje sivo-crno-bele,
umornom danu bližio se kraj.
iskreni smajli ispod zlatne kose
ogreja me kao sunčev zrak,
očiju vlažnih ko jutarnje rose
uputi miris opojan i jak.
neobična dama, neobično ime,
iz koje li je galaksije zalutala baš tu?
lepršavi vesnik jedne tople zime,
shvatih da slavuji pevaju za nju.
svestranost krasi to unikatno biće,
vole je sveštenici i pesnici,
dok svako vedro jutro za nju sviće,
ona je uvek na životnoj skretnici.
svesna je svoje misije na zemlji
i zna ko su njeni anđeli,
ka uzvišenom cilju stalno stremi,
štite je sveci, arhanđeli.
vuku je naizgled nedostižne daljine,
ali ih nekako svojom magijom zgrabi,
za nju ne postoje neuhvatljive visine,
i najjači vihor na njen osmeh slabi.
takva bića zrače i greju,
gube se samo krivicom tuđom,
kad joj predložiš blesavu ideju,
uzvratiće ti lepšom i luđom.
istovremeno je u centru i na kraju sveta,
snovi je ponekad bude uplakanu,
za nju je tesna svaka planeta,
mnogi, koje voli, često nisu tu.
i nije važno kako se zove,
ona je najbolji prijatelj ptica,
s njom uvek spoznam svetlosti nove,
zato sam je prozvao „sunčica“.
bebo, da li znaš

bebo, da li znaš,
umirem ti ja,
reka našeg sna
je presušila.

ti si otišla,
mene ubila,
kobna godina,
patnjom obilna.

sačuvaj me u mislima,
pronađi me u snovima,
poletimo ka zvazdama,
bar tamo smo srećni ti i ja.

nisam umeo
da te sačuvam,
nek me pokriju
pepeo i prah.

nek te čuvaju
dobri anđeli,
al u snovima,
opet ja i ti.

sačuvaj me u mislima,
pronađi me u snovima,
poletimo ka zvazdama,
bar tamo smo srećni ti i ja.



heroji

gmižu kao gušteri,
remete nam noć,
kvare naše snove,
vode nas u logore,
uveče nas izvedu
iz tamnih ćelija,
da od naših glava
prave zidove.

ponekad ih osetim
na svojoj koži svoj,
dolaze u zoru
da me bičuju,
onda posle toga
samo čekam dan
da i moju glavu
stave na svoj grad.

refren:
hej, hej noćas me
niko ne prepoznaje,
kad se sunce pojavi,
onda više nema me.

snaga pokolenja
nije više tu,
izdala nas hrabrost,
izgubili smo moć.
zašto ovaj svet
sad tako izgleda?
ništa osim gradova
od naših lobanja.

ordeni su podeljeni
imamo heroje,
čuvare slobode naše,
ničeg se ne plaše,
žedni krvi vukovi
urlaju kroz noć.
oni što su gore,
ti imaju moć.

jedan grad

kroz jedan grad, najlepši na kugli
protiču dve plavetne reke.
tu su se mnogi carevi tukli,
u pohodu na zemlje daleke.

kralj mu je darivao dvore,
kneževi ga prosvećivali.
dok svitale su plamene zore,
mnogi su se njime opijali.

milion puta je goreo,
al' nisu ga mogli pokoriti.
nikada nije sagoreo,
uvek se umeo boriti.

gorda planina nad njime bdi,
pod neizmernim nebom od svile,
a goluba drzi pobednik,
seća kakve su bitke se bile.

dok su jedni zidine gradili,
drugi su ga do zemlje ravnili,
ali je tvrdjava opstala,
i do dan danas cuva moj grad.

mnogi od nas smo negde daleko,
ali je srce ostalo tamo,
tamo gde uvek čeka nas neko,
ma gde god da smo, svoj grad ne damo.

jedan grad - čet'ri obale,
jedan grad - ispod avale,
jedan grad, što belim zove se,
pretrajao je mnoge navale.

liburnija

dok lenjo plovi liburnija,
vuče se pored uljanog boka,
a na njoj moja najmilija
izmiče pogledu moga oka.

mada je rano, sunce već peče,
beskrajna pučina deli nas,
čekam da padne lagano veče,
da u bevandi potražim spas.

ljubav mi tiho prožima biće,
bol je sve jači u grudima,
umorno oko suzu sakriće,
usamljen sam među ljudima.

prošlo je već sat vremena,
mislim da upravo prolazi brač,
srce planulo i bez kremena,
a ja sam već post’o umirač.

ždrepčeva krv u meni kipi,
čelo mi nagriza kiseli znoj,
nalazim poruku u nemom moru,
na kojoj piše ,,jedini moj”.

i plima snage osipa telo,
već držim je u naručju,
samo je naše sazvežđe celo,
evo, još malo, i biće tu.

dok tako maštam, njiše se brod,
uskoro će da pristane,
vino me baca pod sto, na pod,
za gutljaj će da nestane.

duboki vrtlog u teškoj glavi,
slike lete brzinom svetla,
mašta kule od peska pravi,
ali ih talasi čiste k’o metla.

refren: liburnija odnosi mir,
liburnija, u glavi vir,
liburnija razdvaja me,
liburnija od voljene

„pesmu o meni”

prelepe šare na zmijskoj koži,
sjaj i glatkoća, prefinjenost,
večita glumica u životnom teatru,
svila u glasu, romantičnost.

odani poklonik besmisla,
znaci kraj puta, horoskopi,
inter-vasionski preletač,
primorska „glazba” svu je topi.

visokim štiklama buši oblake,
dok šeta njima ko paunica,
mumijski hlad što bljuje varnice,
zmajica s bezbroj bezbroja lica.

s njom nikad ne znaš na čemu si,
dok jedno priča deseto misli,
zamrsi mreže i čvorove,
upada, vrišti kad bi je stisli.

ume da voli i da kalkuliše,
često je u konfliktu sa sobom,
kaže da joj je sveta petka čuvar,
al da to nema veze sa bogom.

od svojih mana pravi vrline,
kad je u krivu priznati neće,
krase je emotivne dubine,
od poklona prima samo cveće.

nesebično obožava sebe,
ponekad prospe malo ljubavi i drugom,
kod nje sve počinje osmehom,
ali se uvek završi s tugom.

dok mnogi vole pesme o cveću,
ljubavi, vetru, morskoj sireni,
neka te ne čudi kada ti kaže:
„napiši mi pesmu o meni”.


nesreća u sreći

te godine u tom gradu,
još sam bio u komadu,
i na moju nesreću,
sretoh sreću najveću,
al’ je kratko trajala,
brzo se pokajala,
što je srela baš mene,
sreća krenu da vene.
u nebo me podigla,
pa odozdo bacila,
raspali se delovi,
niko da ih sastavi.
povređen i uvređen,
u jedno sam ubeđen,
da u sreći stoleća
živi prava nesreća.
ona u njoj lako drema
i za akciju se sprema,
da joj sreća daruje
dušu njom da caruje.
u moju se uselila
da bi uveselila
gatare i veštice,
sa tri crne šestice.
ako ikad’, u šta sumnjam,
dok nesrećan svetom lunjam
sretnem sreću blistavu,
belu i mirišljavu,
ima da je pregazim,
pa pošteno izgazim.
u njoj ću da ubijem
svu oholu nesreću,
i iz sebe isteram
ovu tugu najveću.
sreća samo hrabre prati,
jer hrabar najbolje pati,
dok od neustrašivog
ne napravi plašljivog.
e, sad i ja znam za jadac,
da u sjaju leži gladac,
jer sve lepo ima kraj,
uvek rđa smeni sjaj.

ozorje

ovaj krug je moje nebo,
moram da ga proširim,
stvorio sam novo polje,
gde ću da ga zatvorim,
pustiću u njega vodu
i jedan zračak svetlosti,
pa ću da te bacim tamo
i samo da te zatvorim.
onda ću da kročim tamo
i jako da te zagrlim,
stvorićemo novi život
na toj pustoj prostrani,
niko neće da nam smeta
dok te budem vodio,
vodiću te preko peska,
tako pričaću.

a kada senke dve počnu da se spajaju
ja gledam ozorje sa svog tamnog meseca,
i onda saznajem da ja ne znam gde smo mi,
i pitam ko je kriv što smo se izgubili.

samo nemoj da mi cviliš
kad ti kažem: «nema nas»,
naša zemlja je daleko,
možeš da joj čuješ glas.
ovde nema ptica, mora,
tu smo samo ti i ja,
al' stvorićemo novi zivot,
samo budi strpljiva,
pričaćemo potomcima
kako stvarasmo
a kada senke dve počnu da se spajaju
ja gledam ozorje sa svog tamnog meseca,
i onda saznajem da ja ne znam gde smo mi,
i pitam ko je kriv što smo se izgubili.

dok princeza spava (strašno te volim)

dok šumi more, princeza spava,
mirišu smokve i rosna trava,
a mesečeva okrugla glava
prosipa svetlost, k'o zlatna lava.

i tako sanja da smo na hvaru,
a ja sam noćas u žešćem kvaru,
besane noći, sam uz gitaru
pevam joj neku sonatu staru.

pomalo pijan, pomalo trezan,
pomalo lud, pomalo oprezan,
da li da pustim reku da plovi?
bojim se s' njom će i naši snovi.

samo nek' more tiho talasa,
galeb nek' peva, al' s' pola glasa,
a, meseče, ti budi miran,
jel' vidis da sam sav iznerviran?

dok ti princezi viriš u prozor,
napet sam kao vojnik na pozor,
jer je ti vidiš, a ja ne mogu,
buljiš od grudi, pa sve do nogu.

tebe će sutra već sunce pojesti,
princeza će da dođe svesti,
a ja ću svoju žeđ da utolim
kada mi kaze ,,strašno te volim".

magična storija

ova se storija sama piše,
bezoblacno nebo sruči kiše,
nisu trebali, al' se spojiše,
ona je on, ni manje ni više.

planuše iskre, sevnuše munje,
oko njih gore šuma i žbunje,
sami u krugu magnetnog polja,
on je njihova planeta bolja.

njihove vijuge se prepliću,
dosežu vansvemirske daljine,
i poput duša davnih mornara,
vuku ih neizmerne dubine.

šarene reke nose ih same,
plove kroz mistične okeane,
jedra im puna povoljnog vetra,
što duva iz vanvremenskog etra.

danju čekaju da uhvate noć,
ona im luči magicnu moć,
dok podočnjake ponosno nose,
zajedno udišu jutarnje rose.

sujeta im pokreće motore
da u tren oka čudesno stvore,
kad zvezde šalju periferni sjaj,
njih dvoje im promene položaj.

retko su kada u istom gradu,
al' svaki susret probudi nadu,
geografija jeste prepreka,
al' je savlada hemije reka.

i odvojeno, oni su blizu,
čak i kad imaju elektrolizu,
telepatija signale šalje,
njihova lađa još plovi dalje.

prava ljubav u pogrešno vreme

stvarni komad prelepog sna
more ljubavi si mi davala,
opet ti bol nanosim ja,
a meni je tuga k’o avala.

kako me boli rastanak,
lud sam za tobom, a odlazim,
ne mogu nikako da budem jak,
napuštam sreću, tugi dolazim.

prava ljubav u pogrešno vreme
zašto se baš nama desila?
nosiću čitav život to breme,
eh, da me makar nisi volela.

suze mi kvase umorno lice,
k’o da sam za vek stariji,
kiša umiva lišće s’ ulice,
čak je i mesec sve mršaviji.

napolju sunce kao tog jula
kad’ smo se ponovo spojili,
u meni se jesen prosula,
a slomljeno srce mi krvari.

za dva dana krećem na put,
kome se do danas radovah,
u momentu postadoh krut,
duša mi naglo otrnela.

zašto me ljubav toliko boli?
život mi kandže duboko zagreba,
ovo će srce večno da voli
prelepu vilu, anđela s neba.

svaka je njena reč kao mač,
što reže grudi komad po komad,
knedla u grlu tera na plač,
a tako srećni smo bili onomad.

iz mene izviru stihovi,
ništa mi drugo nije ostalo,
razneće nas sudbine vihori,
sve mi je sad’ u zemlju propalo.

onaj mesec, što sam pomenuo,
iako pun, tako je jadan,
osećam se k’o da sam skrenuo,
večno ću biti samo nje gladan.

molim je: „ostani kakva si sad’,
znam da nećeš doći u moj grad,
a ja ću da vodim staru borbu,
i dalje stavljaću život u torbu”.

mizerne su slike moje duše,
razum je ipak prevladao,
zbog njega snovi se moji ruše,
kako god okreneš sam stradao.

prolaznost (uz muziku)

hodnikom hroz milion vrata
hodaju bleda lica skamenjena,
penju se liftom do stotog sprata,
noseći stenje na leđima.

gore živi surovo večna,
bahata, gorda, ružna prolaznost,
ponire tiho ko voda rečna,
prosipa svuda svoju odvratnost.
refren:
vreme je na njenoj strani,
odani joj prijatelj,
sluge su joj sati, dani,
surovi uništitelj.

mumijama gužva lica,
kap po kap krv ispija,
strašni je ubica ptica,
samo ona dobija.

seje svoje bolesno seme,
kusi nas, sipa sjajnom prašinom,
ko matador u zlatnoj areni,
mami nas slepe crvenom haljinom.

uzme zadnju česticu snage,
vijuge mozga puni zabludom,
dobrima zgazi poslednju nadu,
beskrajne moći nudi ludom.
refren:
vreme je na njenoj strani,
odani joj prijatelj,
sluge su joj sati, dani,
surovi uništitelj.

mumijama gužva lica,
kap po kap krv ispija,
strašni je ubica ptica,
samo ona dobija.

ptico, tomili (uz muziku)

ponekad sletiš kroz prozor na dlan,
ponekad svratiš u nemirni san,
uvek me vidiš i kad nisi tu,
raširiš krila kad mesec je pun.

dal si ptica ili žena?
nekad vetar, nekad stena,
večni lider vidovnjaka
i dobrih duhova.

dal još imaš oči kose,
kud te divlja krila nose,
kako su ti mars, venera,
merkur, jupiter?
refren:
hej, tomili, privuci jupiter,
oblij pustinje sve, oživi kratere,
onda okreni krug oko saturna
i napravi dar-mar među zvezdama.

ti možeš to, jer ti si svemoćna,
ti vidiš sve, ti si neukrotiva.

skazaljke stanu, i znam da si tu,
i u decembru mi doneseš jul,
uliješ sunce u najgušći mrak,
ti mi ne daš nikad da ne budem jak.

dal si ptica ili žena?
nekad vetar, nekad stena,
večni lider vidovnjaka
i dobrih duhova.

dal još imaš oči kose,
kud te divlja krila nose,
kako su ti mars, venera,
merkur, jupiter?
refren:
hej, tomili, privuci jupiter,
oblij pustinje sve, oživi kratere,
onda okreni krug oko saturna
i napravi dar-mar među zvezdama.

ti možeš to, jer ti si svemoćna,
ti vidiš sve, ti si neukrotiva.


biseri

ponoć kuca, pada voda,
lepi se za prozore,
ulično svetlo pretvara kapi
u svetlucave bisere.
jedna od njih se budi i pita:
„šta se to sa mnom desilo?”
„možda si mogla i bolje proći,
al’ nebo te meni poslalo”.

„otvaram ti prozor,
daću ti sklonište,
samo ako kažeš
gde da tražim je.
ti si bila gore,
možda si videla,
kojim li je putem ona otišla?”

godinama ja sam
umoran od svih,
dal’ će mi pomoći
ovi biseri?

kidam latice svojih ruža,
život mi dao problema sto,
nove mi ruže ne cvetaju,
a biseri kažu da hvatam noć.
da, ona je tamo, al’ noć je tako ogromna,
umesto da je tražim, poslaću joj tebe, bisera.

ti  ćeš je naći
i reći da sam tu,
da je još uvek čekam,
još uvek mislim na nju.
ne mora da dođe,
al’ važno je da zna
da je niko neće voleti k’o ja.

bez tebe život nema smisla

bez tebe život nema smisla,
opet me užasna tuga stisla,
i u sred dana, kao u tami,
zamišljam da smo na svetu sami.

mislim da ne mogu voleti više,
dok telo samo za tebe diše.
stigla me je najgora kazna,
a duša mi je ostala prazna.

i šta sad’ vredi da pišem pesme,
srce te želi, a razum ne sme,
ranio sam i tebe i sebe,
slana me suza u oku grebe.

i čemu sada da se nadam,
telefon ćuti, dok ja propadam,
i ko će takvog da me razume,
ne, niko više to ne ume.

teško je počela godina ova,
prepuna suza i praznih snova,
kad’ su mi rekli; „srećna ti nova”,
k’o da su poslali tuge do krova.

zašto me mrzi taj februar,
opet mi šalje suze na dar,
šta sam mu ja to, pa skrivio,
da mi je život iskrivio?

izgubio sam najveću sreću,
nikada drugu voleti neću,
molim se da si uvek srećna,
jer ti si prava, jedina, večna.

a, s’ tobom sve ima smisao

a, s’ tobom sve ima smisao,
gumicom sam tugu izbrisao,
ma, kakve glupe platonske fore,
dolazim da te vodim na more.

plivaćemo do galešnika,
već mi se boji u glavi slika,
pa, onda malo u planine,
da zlatiborsko sunce nam sine.

gore ćemo da žderemo jagnje,
a dole ribu, sipu i dagnje,
svaki je susret sa tobom ko san,
i u sred zime topao dan.

pićemo crno vino na bačve,
usput skoknuti do naše „spačve”,
uz omiljen burbon „čet’ri ruže”,
nek’ bude večno, pa i još duže.

biće vetrova, munje i groma
i još po nekog brodoloma,
opet ću pasti, pa ću se dići,
ali na kraju, ipak ti stići.

precrtaj u kalendaru još dan,
već čak i ja postajem radostan,
napokon uzbrdo kreće naš voz,
tvoj sam čarobnjak, vodim te u oz.

elektricitet lavirinta

malo pre je bilo hladno ali nije bilo vruće.
to me je navelo da kako kažem ne znam ni
sam.
samo znam da sam danas bio tup.
niko kao ja nikada nije uzeo masnoću
masline da uporedi sa svojim zelenim
vetrom.
juče sam se probudio u šoljici kafe,
ali nisam siguran da imam nerđajuću farbu
za kosu koja se koristi za farbanje
vatrogasnih kamiona.
mrak je najbolje svetlo za proizvodnju
kvalitetnog mleka.
godina glojzni je na izmaku, a meni se
trenutno jedu kupine.
sok je dobro sredstvo za uklanjanje noćnog
grča.
mislim, ne mogu da verujem da mi stalno
stiže đubre od mejla, a telefon me nervira.
kako god bilo, znanje jezika mi pomaže da se
oslobodim negativnog elektriciteta misli
koje mi ulaze ispod kože između ušiju.
naravno da je ovo knjiga dijaloga.
svako ko želi da mi pomogne u pisanju je
dobrodošao da unese svoje misli.
tok nepoznatih hemikalija je brza pruga.
ide ka nepovratu.
samo ulazi u tunel bez dna.
pećine u donjem gradu su mi poznati
lavirinti…

jer nema više nas

i eto, dođe i proleće.
šire se mirisi buđenja i sreće.
pupe jorgovani.
košutnjak je obukao poznatu zelenu košulju.
kalemegdan je ugostio šetače i zaljubljene
parove.
osmesi se šepure našim kejom.
avala nam se ponovo nada.
prostrla nam je novi tepih od mlade trave
i zbunjena se pita zašto kasnimo,
a ne zna da joj više nećemo doći.
slave se praznici i obeležavaju godišnjice.
dunav nam ponovo nudi obale i klupe.
razume da nas je zima sprečila da ga
posetimo,
ali sunce već uveliko sja,
a naša reka pokunjeno teče, jer na svojim
dokovima ne vidi nas.
i smenjivaće se godišnja doba,
i neki drugi srećnici će živeti naše snove
i udisati so našeg mora.
brojaće zvezde koje sam palio samo za moju
bebu.
a sada postojiš samo ti i samo ja.
tuđi dahovi i poljupci će magliti prozore.
s drugim ćeš čekati umorne zore,
ali će one tonuti u mulju bledosti kopije naših.
tražićemo jedno drugo u masi
dok šetamo našim beogradom.
ovog puta će sudbina biti surova.
neće nas više spojiti, jer smo ubili ljubav
i dozvolili da nas razum otupi.
ponos će zadovoljno trljati ruke
svaki put kada se oglušiš o moj poziv.
gordost će se radovati što proleće mazi
druge stanovnike sedmog neba nežnim
laticama ruža, i što nama umesto cveća cveta
tuga.
uživaće kada tužni osvanemo pored utešnih
partnera,
shvativši da u njima nismo pronašli jedno
drugo.
oboje u sebi znamo da grešimo što ne
sastavimo prekinuto, a neprekidivo,
ali sebe ćemo ubediti da smo savršeni i da
savršeno grešimo.
i eto, dođe i proleće, i udišemo iste mirise,
gledamo isto nebo,
hodamo istim ulicama, ali više ne u isto
vreme.
i plove brodovi koji više ne nose naša
zagrljena tela i srasle duše koje je srodio prvi
poljubac na rivi.
meštani našeg ostrva vredno spremaju
doček za neke nove goste.
i ponovo će doći juli, ali nikada više onaj -
naš.
i ponovo će se vajati uspomene, ali nikada
više naše.
i sve će biti naizgled lepo, ali će nebo
zaplakati.
i jecaće večno, jer nema više nas.

trideset četiri leta i jeseni

trideset četiri leta,
a kao klinka deluješ,
ljubav je tvoja planeta,
umeš u nju da veruješ.

i kad je davala krila,
i bacala te na dno,
nikad je nisi krila,
volela nesebično.

život pruža pipke ljute,
čarobno te obaja,
prvo ukrštava pute,
a onda ih razdvaja.

neka te ozari sreća,
i sve nek bude po tvom,
nek te čuvaju proleća,
svako praćeno letom.

nek lepa iznanađenja,
uvek dođu u pravi čas,
kad dođe do zahlađenja,
seti se ponekad nas.

doživi duboku starost,
bez bolesti i bora,
ostaćeš moja slabost,
izgleda tako mora.

trideset četvrta jesen,
oh, kakav predivan dan,
setno ti pevam, zanesen:
“srećan ti rođendan!!!”

postoji prelepa ljubav jedna

postoji prelepa ljubav jedna,
milion suza ona je vredna,
i bezbroj noći neprospavanih,
patnji do sitnih časova ranih.

reči su preslabe da opišu
bolove, sreću i nemire,
dvoje jednim plućima odišu
i sa sudbinom se ne mire.

okean tela im razdvaja,
razdvojeno su ko uveli,
ali ih požuda opet spaja,
kao da su ih besi ukleli.

kada su skupa, dan je ko minut,
ne bi ga menjali za godinu,
intimni dodir im je ukinut,
nadu ne mogu da im ukinu.

al' i bez njega, ljubav je moćna,
i pretrajaće sve teškoce,
nestaće jednom i mora noćna,
doćiće kraj danima samoce.

i bez obzira u kojoj formi,
veza je ta neraskidiva,
i njih su dvoje iznad svih normi,
ljubav je ova nedodirljiva.

niko i neko

dala si mi divne trenutke,
na koje nisam imao pravo,
kada si prvi put rekla „volim te”,
gledala si me u oči pravo.

nisam te voleo u ono vreme,
ali je ljubav došla polako,
provukla se kroz moje vene,
zgrabila srce i stegla jako.

bio sam tada nekako zbunjen,
i nisam znao gde mi je pravac,
disao, živeo rokenrol,
a na žurkama svir’o moravac.

a ti si imala zacrtan cilj,
znala si da ćeš stići daleko,
ja sam se vanplanski uvalio,
bili smo kao niko i neko.

čista ljubav

kao što večnost nema granica,
naša je ljubav iznad sveg’.
sjajna je kao zvezda danica
i čista kao prvi sneg.

mi jesmo grešni, al' ona nije,
pitanje da li smo krivi za to.
ta ljubav u nama vešto krije
vanvasionsko i  beskonačno.

sećam se dok me prožim’o razdor,
da li da služam srce il’ um.
oči mi vlaže, osećam zamor,
uzimam volan i pratim drum.

dodajem gas, u ruci flaša,
pogled se magli pred očima.
do srži boli me daljina naša,
bilo je najteže nocima.

tukla me ogromnost okeana
koji nam je tela razdvajao.
bio sam sebi tuđ i rasejan,
gorčinom sam dušu napajao.

bogu se molim da nam oprosti,
jer nas je on i spojio.
kad nam je divnu ljubav dariv’o,
zašto bi nas onda razdvojio.

kad’ bi nam nebo poslalo znake
da nam je ipak oprošteno,
sve bi mi prepreke bile lake,
ni bol me ne bi boleo.

svaka bi kiša bila mi sunce,
ni mraz me ne bi štipao.
kada bih svetlost im’o na unce,
i to bi bilo dovoljno.

zato nek’ ova prečista ljubav
i naša srca očisti,
jer dva smo tela, a jedna duša,
neka nam gospod oprosti.

samo sam živeo za naše veče,
što će nas opet spojiti.
da reka divnih sati poteče,
pa može opet boleti.

vera u ništa

svuda, gde ima nečeg,
tamo je prisutno ništa,
ono je i oko svačeg,
u kući i na sred dvorišta.

tišina mu je glas,
praznina mu je dodir,
zaposelo je i nas,
uvek će biti u modi.

nekad sam tražio ljubav,
a dobio sam ništa,
od njega bega mi nema,
ni u atomska skloništa.

ništa me jako voli,
jer mi ispunjava dušu,
ne čeka da ga se moli,
grli me, steže za gušu.

čak i kad jednom odem,
zamnom će poći ništa,
verno će da me prati
kroz moja večna lovišta.

i mirno će da lebdi,
i tajne moje čuva,
slušaće moje pesme
i moje žene muva.

ono je najveći tvorac,
fabrika tihe praznine,
neumorni je borac,
posipač prazne prašine.

jer ništa živi u svakom,
ne da se terati van,
sa novcem, svojim ortakom
uništi svakome san.

dok ljudi sanjaju zlato
nevini, slatki ko med,
dobiju s’ njime i blato
i dušu hladnu ko led.

i brat je bratu ništa,
a ništa im je sve,
čudne su niti ničeg,
jer vežu nepovezive

miss u, tomili

da li si još uvek tako lepa?
dal’ još imaš egzotične oči?
ko ti ono divlje srce cepa?
dal’ te nešto sputava i koči?
kome pišeš tužne rime?
čije ti je na usnama ime?
ko je sada srećnik taj?
kom pretvaraš decembar u maj?
s kim se smeješ ludački do zore?
s kime sada odlaziš na more?
kome vrištiš na desno uvo?
da li te je bilo ko sačuvo?
jesi li još uvek u ljudskom obliku
ili si se pretvorila u zmaja?
jel koristiš znanu ti logiku,
da početke počinješ od kraja?
da li si već privukla jupiter
il’ mu nekad sletiš u posetu?
kako ti je stari drug, lucifer?
jel’ ga zovneš kad je u dometu?
nedavno je umro stari rašljar,
jesi li ga možda zamenila?
dal’ si još na čelu vidovnjaka?
koliko si još njih skamenila?
kod mene je uvek dinamika,
što stariji, sve gluplji i luđi,
u glavi mi ne spava muzika,
ponekad mi delujem ko duđi.
često mi se u snu đavo kezi,
kaže: „tebra, kola ti obili”,
nego... što bi rekli braća džapanezi,
de si da si, aj mis ju, tomili

proleće

sedim tu i posmatram
stiže proleće,
možda i ona zaluta
u ove krajeve,
neće doći, osećam,
a opet čekam je,
gledam grad sa prozora,
on kaže: „doći će”.

ipak čujem korake
sa moje ulice,
mislim nije moguće,
al’ prepoznajem
zvuke njenih cipela
i ritam koraka,
što je bliže srce mi
jače udara.

naginjem se s prozora
da bolje vidim sve,
al’ je drugi pored nje,
zagrlio je.
vičem da je ostavi,
da je ne dira,
a ona ni da pogleda,
ma idem dole ja.

leto ’83.

vreloga juna, u samu zoru,
jutarnjim letom krenuh za split,
kasno popodne, na plavom moru,
na brodu sviram omiljen hit.

stižem u luku, kupim gitaru,
pa čamcem, pravac - uljani bok,
kad’ videh opet uvalu staru,
poput delfina, na glavu skok.

i plivam prema srebrnom molu,
kad’ spazih staro društvo već tu,
sunčani hvar je u svom fazonu,
prepune plaže, muzika, gruv.

posle kupanja, dok veče pada,
krećemo putem staroga grada,
stojimo tu pred pristalim brodom,
a dame šeću laganim hodom.

spazismo naglo smeđu i plavu,
kad’ ono plava okreće glavu,
ortak me pita: ,,ko će joj prići?”
dogovor pade da on će ići.

kaže mi kad’ se vratio sam,
on nema šanse, ali ja imam,
priznajem da me hvatala prpa,
popledeo sam k’o stara krpa.

razmenili smo lične podatke,
i razišli se na svoje strane,
prvi se sudar zbio na rivi,
dok ja je ložim, ona se divi.

pričam joj neke nebuloze,
ona me sluša i menja poze,
nakon par noći, već smo na plaći,
uz palme, zvezde i moje laži.

prolazi tako još neko vreme,
društvo postaje veće i veće,
ortak i ja u centru kruga,
kraj mene plava, s’ njim neka druga.

zvezdane noći s’ društvom u gradu,
uz dve gitare i serenadu,
pa onda svi u toplo more,
kupanje noćno do same zore.

tu, pred kraj leta jednoga dana,
plava me upozna s’ rođakom svojom,
tada je ona ostala sama,
a ja sa drugom istim fazonom.

počinjem već da brojim dane,
i molim se da duže traje,
al’ svako leto ima svoj kraj,
ostaje samo u srcu sjaj.

plava će biti zauvek prva,
duša će nju večno da čuva,
sa njom počinje to divno leto,
al’ život teče i tu smo – eto.

bebo

bebo!!! obojila si nebo,
nasmešila si dugu,
ugasila si tugu,
probudila si snove,
i one stare, i nove,
mirnoćom svoga bića,
a poput najžešćeg pića,
ulila slatki nemir,
vinuvši me u svemir,
ukrotila si strelca,
u meni nezrelog krelca,
za samo nekol’ko dana
smirila petra pana,
sad mirno letim sa tobom,
prosipam zvezde za sobom,
po nebu berem ti cveće,
dok uzdišeš mi od sreće.
mazim ti svileno lice,
na krilu rajske ptice,
mrsim ti zlatnu kosu,
s’ usana pijem ti rosu,
živimo realne sne,
slušamo zrikavce,
dok šetamo po hvaru
u nežnom ljubavnom žaru.
mirisi dunava, mora,
na keju, avali,
slatka je svaka zora
koju smo čekali,
laguna, palmižana
i naša uvala,
mesta nam bliska i znana,
s’ tobom su čarobna.
nek nas ne probude zvezde,
planete, jupiter, mars,
nek nebom sa nama jezde,
sijaju samo za nas,
i neka večno traje
tih letnjih noći san,
neka nam zodiak daje
da skupa čekamo dan.
jer ti si moja beba,
moja kaćunčice,
volim te dalje od neba,
bez sumnje trunčice.
mirisna kao dunja,
krhka i nežna sva,
mesec se stidljivo šunja
do tvojih prozora.
on može samo da gleda,
a maziću te ja,
na njemu je da ne da
drugom da posmatra.
i nebo tiho reče:
„nema razmišljanja,
pustite reku da teče
u nova svitanja,
neka vas nosi kroz gore,
ravnice, vinograde,
i vratiće vas na more
čiste, nevine, mlade”.
znao sam da će nebo
dati nam odgovor,
budi spokojna, bebo
i slušaj ždralova hor.
uživaj u trenutku
što samo desi se sad,
na klupi, u našem kutku
sa nama sanja naš grad

sav moj svet

ne znam šta mi te je oduzelo,
možda nekih plavih očiju par!?
ali, znam, podarili su mi te
naš beograd i uvek čarobni hvar,
rekla si: „ništa nije slučajno,
planete su upravo htele to”,
al’, mislio sam da biće trajno,
delovalo je neraskidivo.
i previše je te simbolike,
pre šensest godina – uljeni bok,
a toga leta na kalemegdanu
skupa smo snimali moj prvi spot.
sad’ se desila ista maršruta,
samo što je bio obratni smer,
prvo kalemegdanska terasa,
pa onda hvarski „romansijer”.
stvarno, ne želim ništa da krivim,
tvoj dubrovnik, nit’ moju rusiju,
od uspomena ću sad’ da živim
i večno sanjam tu čaroliju,
i pustio sam te da odletiš,
kad nekog’ voliš, daruj mu let,
ako se naše ljubavi setiš,
znaj da ćeš večno biti sav moj svet

slatka rospija

nežna je, al je škorpija,
topla je, al je aljaska,
ljubavlju svojom ubija,
šampion manipulacija.

slatka rospija,
gluma i romantika,
buši (gazi) oblake
tankim štiklama.
slatka rospija,
lik sa bezbroj naličja,
kada zavoli
srce pokida.
obožava jul i nove godine
kopaonike i dalmacije,
sija kao sto ornamenata
dok se šepuri ko paunica.

mumija i euforija,
frojdova najbolja drugarica,
pogledom hladi grejanje,
fali mi njeno smejanje.

slatka rospija,
gluma i romantika,
buši (gazi) oblake
tankim štiklama.
slatka rospija,
lik sa bezbroj naličja,
kada zavoli
srce pokida.


nepuna tri meseca

nepuna tri meseca
voleli smo se,
ljubio sam anđela,
više nemam je.

gledao sam pučinu
s našeg ostrva,
ali nisam saznao
što je otišla.

jesen je uzela naše sne,
dušu mi istrgla, pocepala je,
leto je ubila zauvek,
sada svetom lutama sam bez duše.

vraćam se na mesta sva
što nas spajaše,
ljubim sive pločnike
po kojim hodaše.

a telefon uporno
šalje samo muk,
u ušima odzvanja zadnjih reči zvuk.

jesen je uzela naše sne,
dušu mi istrgla, pocepala je,
leto je ubila zauvek,
sada svetom lutama sam bez duše.

molim hladne vetrove
da mi daju znak,
da nije sve umrlo,
da će proći mrak.

srce je potonulo
kao titanik
i u sebi zamrzlo
anđeoski lik.

jesen je uzela naše sne,
dušu mi istrgla, pocepala je,
leto je ubila zauvek,
sada svetom lutama sam bez duše.

bez tebe

prošla zima beše hladna, ali meni najlepša,
a mi smo bili kao jedna duša, perfektna
harmonija,
šta će meni ovo leto
bez tebe, bez tebe,
šta su zvezde, mesec, more, sunce
kad nema te, kad nema te.

dok me nose avioni gradovi se smenjuju,
ma šta mi vrede silni milioni kad takve se ne
kupuju,
šta su provodi i raskoš
bez tebe, bez tebe,
ma, šta će meni polomljeno srce
kad nema te, nema te.

ko će noću da te greje, kada duva košava,
ko će zorom da ti tiho peva?, znaš da niko ne
zna kao ja,
tako tužan noću vozim gradom
bez tebe, bez tebe,
ne znam čak ni da se smejem otkad
nema te, nema te.

uspomena

ti i ja više nikada, ostaje samo uspomena,
ne zovi me da kuneš me, ja nisam hteo da
ranim te.

opet igraš tu svoju igricu,
opet otvaraš ranu najveću,
nemoj da pališ oganj u srcu,
ne lomi dušu polomljenu.

ti i ja više nikada, ostaje samo uspomena,
ne zovi me da kuneš me, ja nisam hteo da
ranim te.

ne verujem ti da si srećna s njim,
zašto onda ti u snove dolazim?
toliku ljubav smo potrošili,
zato zauvek nek smo prokleti.

ti i ja više nikada, ostaje samo uspomena,
ne zovi me da kuneš me, ja nisam hteo da
ranim te.

bebo, da li znaš?

bebo, da li znaš, umirem ti ja,
reka našeg sna je presušila,
ti si otišla, mene ubila,
kobna godina, patnjom obilna.

sačuvaj me u mislima,
pronađi me u snovima,
poletimo ka zvezdama,
bar tamo smo srećni ti i ja.

nisam umeo da te sačuvam
nek me pokriju pepeo i prah,
nek te čuvaju dobri anđeli,
al u snovima samo ja i ti.

sačuvaj me u mislima,
pronađi me u snovima,
poletimo ka zvezdama,
bar tamo smo srećni (sami) ti i ja.


još joj vreme nije

mala ima stalnu potrebu
da hrani nezasitnu sujetu,
kada prođe dosadnom čaršijom
okreću se za njenom haljinom.

startuju je i kriminalci,
stranci, znalci, intelektualci,
ona je šatro sva zbunjena,
tvrdi da davno nije punjena.

posle nje, bivšima nije isto,
odlepili frajeri načisto,
ona nezainteresovana,
čeka samo na svog vragolana.

da je institucija, jeste,
al’ socijalna, sigurno nije,
čekaće princa do šeset šeste,
a, nakon toga, kreće u akcije.

put do sazvežđa

kad okean tiho zapeva,
odjek stena ritam sekcija,
vodiću te putem sazvežđa,
tamo gde nam vreme ne treba.

plovimo na školjci bisernoj,
mlečni put nas vodi daleko,
bliži nam se nebo zvezdano,
povetarac njiše lagano.

visoko iznad tla, gde more nosi nas,
pevaju u glas pesmu galeba,
pokazaću ti gde, gde sunce rađa se,
gde se horizont s' nebom sastaje.

vetar dobro zna put do sazvežđa,
tamo čeka nas zlatna magija,
ostavljamo sve osim ljubavi,
samo ona je izraz večnosti.

miris tvoga tela oko nas,
kao miris zrelih kokosa,
oblik tvojih vrelih usana
priroda je nežno vajala.

gledamo odozgo gradove,
kao da su kule staklene,
još trepere male svetiljke,
ispraćaju zadnje parove.

visoko iznad tla, gde more nosi nas,
pevaju u glas pesmu galeba,
pokazaću ti gde, gde sunce rađa se,
gde se horizont s' nebom sastaje.

vetar dobro zna put do sazvežđa,
tamo čeka nas zlatna magija,
ostavljamo sve osim ljubavi,
samo ona je izraz večnosti.

kada pada noć

kada je prošao maj,
osetio sam hladnoću prostrani
i ukus slanih suza,
tada sam shvatio da odlaziš.
uhvatio sam zlatnu vlas sunca,
i još je držim na dlanu.
znam da ćeš se vratiti po nju.

hej, dodirni me, miris tvoj, prolećni cvet,
tvoje telo je sklonište za san, skriva sne čak i
kad sviće dan.
znam, opet sam sam, hladna noć, pa težak
dan,
ti si nestala, odneo te maj, divna noć ostavi
bledi sjaj.

u svakoj kišnoj kapi vidim osmeh tvoj,
tako si daleko, kao zvezda roj i maj i naša
noć.

a kada pada noć, a kada pada tamna noć,
pojavljuješ se ti, iz snova opet dolazis
i sjaj, taj sjaj.

moj zatvoren svet, soba, sto, flaše i dim,
a severac taj remeti moj mir,
bičuje grane, a kiša s' njim.

tu, u srcu mom vreme se zaledilo,
vetar ponovo vaja osmeh tvoj,
predugo traje taj nespokoj

u svakoj kišnoj kapi vidim osmeh tvoj,
tako si daleko, kao zvezda roj i maj i nasa
noć.

a kada pada noć, a kada pada tamna noć,
pojavljuješ se ti, iz snova opet dolazis
i sjaj, taj sjaj.

i ljubav i dan, i miran san,
i onaj cvet i ceo moj svet,
i dodir taj, i sunca sjaj,
sve mi to uze luckasti maj.

od kad te nema, ništa ne vidim,
ni za šta ne marim,
čekam na sunce da mi bar da znak
da ćeš se vratiti.

a kada pada noć, a kada pada tamna noć,
pojavljuješ se ti, iz snova opet dolazis
i sjaj, taj sjaj.

korak tvoj

korak je tvoj nežan i lagan,
osmeh tvoj uvek razdragan,
dodir je tvoj suncem obasjan,
tvoj dan je žut i kad’ je tmuran

kosa je tvoja duga i meka,
i teče kao planinska reka,
glas ti je mio i kad si ljuta,
ti meni ne daš da skrenem s puta

svaka je pesma sa tobom slađa,
sve što starija, izgledaš mlađa,
zauvek budi jedina moja,
za mene nema nijedna bolja

noći su s tobom tople od zvezda,
kada te nema, hvata me jeza,
dok more njiše ptičija gnezda,
nosi na mesta što niko ne zna

za četri dana krećem na istok,
hiljade milja dugačkog puta,
kad dođem kući, sve biće isto,
čekaćeš lepa i netaknuta

uvek je teško kad si daleko,
ali mi nada čuva um,
da tamo, kući čeka me neko,
ma mora doći taj sedmi jun.

moja inspiracija

samo da si tad moja ostala,
s.f.r.j. se ne bi raspala,
dal’ je vazduh ili zrak,
stvorili bi m(j)ešoviti brak

da sam znao da si me volela,
zemlja ne bi od bola gorela,
sigurno ne bi bilo ratova,
nego naših veselih svatova

svake zime bi mi zapalili
na sunčana karibska ostrva,
a leti bi nas opijala
stara dobra hvarska bevanda

uvek smo bili izuzetan par,
relacija beograd-zagreb-hvar,
pa se desio nedopustiv kvar,
i baš smo lepo uprskali stvar

hajde da sada menjamo svet,
što ne bi napravili preokret,
da bacimo sve ove godine,
što su nas tol’ko dugo delile

daj da se odreknemo ponosa,
u korist našeg novog susreta,
dele nas još samo meseca dva,
znaš da si moja inspiracija.

zemunica

nekoliko metara pod zemljom,
ja sam tebe je-je-je-je voleo,
nekoliko metara pod zemljom,
imali smo svoju zemunicu.

imali smo ratnu bazu ti i ja,
čuvo sam te raznoraznih metaka,
imali smo ratnu bazu ja i ti,
tamo smo se je-je-je-je voleli.

a posle, ti si mi popuuuustila,
pa si mi se mnogo iscrpela,
ratna nam se baza srušila,
od nervoze mnogo ti si pušila.

nisam mogo da se preporodim
od tog silnog tu-tu-tu-tu tutnjanja,
neko nam je tutnjao nad glavama,
a mi smo se je-je-je-je voleli.

rekoše mi: „zaglavićeš u marici
što si maloletnicu si-voleo”,
a ti si mi donosila kestenje,
uspomene malene zemunice.

a posle, ti si mi popuuuustila,
pa si mi se mnogo iscrpela,
ratna nam se baza srušila,
od nervoze mnogo ti si pušila.

raj

dolazi jutro,
sviće novi dan,
sunce vrelo more,
nebo, trava, ti i ja.

ti slatko lažeš
da me ne voliš
i da samo tražiš razlog
da me ostaviš.

vodim te daleko,
vodim te u raj,
gde sunce večno sija,
greje noć i dan.

tamo nema suza,
vreme ne ide
tamo ću cvete biti
večno kraj tebe

raj, raj, raj,
vodim te u raj,
trčimo kroz zlatna polja
žita noć i dan.

raj, raj, raj,
preko planina,
proćićemo ispod duge
skupa ti i ja.

vetar se igra
tvojim vlasima,
sjajne su i rasute
ko zvezda prašina

talasi maze
tvoja stopala,
trčaćemo dugo,
jer je duga obala.

nebo je plavo,
trava zelena,
život je lep
kada nema oblaka.

misli su daleko,
nose nas u raj,
gde slavuji ekskluzivno
pevaju za nas.

nakon dugih godina

tol’ko leta od prvog susreta,
a mi smo opet tu,
mada su vremena skroz drugačija,
u mom si naručju.

tražio sam te sve ovo vreme
bila si daleko,
u svakoj malo plavkaste šeme,
tebe sam video.

dal’ mi to nebo naklanja zvezde,
grehe mi oprašta,
vraća mi veru u staru ljubav,
ili me kažnjava?

koferi čekaju, avion spreman,
opet ti odlazim,
i kako sada da svakog trena
na tebe ne mislim?

naša je ljubav i tada bila
pomalo platonska,
jeste nam ona širila krila,
al’ nam je utekla.

sami smo krivi, jer nismo znali
da je sačuvamo,
sada dok traje poljubac zadnji
rađa se novi bol.

šta me je navelo da ti se javim,
da dođem u tvoj grad?
zašto se sve to dešava leti,
upravo kao tad’?

kakve to niti vuku nas k’ sebi,
sad’ kad’ je svako svoj,
i gde su bile kad’ je trebalo
da budem samo tvoj?

i sve se menja, skupa sa nama,
godine prolaze,
ko god da mi je uzeo tebe,
sećanje ne može.

sada si žena i dobra majka,
k’o što sam otac ja,
ovaj je susret bio k’o bajka,
sama se pisala.

gde god da kreneš, ma šta da radiš,
bićeš u srcu mom,
a ja se tumbam po belom svetu
i ne znam gde mi je dom.

ko zna, možda se nastavi?!?

varšava osamdesetih

kada sam došao u ovaj grad,
varšava beše nekako siva.
na svetu nov i jako mlad,
južnjačka krv vrela i živa.

srbija beše u punom sjaju,
a ja skroz neraspoložen,
ostavljam dom, društvo u kraju,
na sreću, let je bio odložen.

u nadi da ću ostati tu,
u svome dragom beogradu,
na avionu otklonjen kvar,
pravac na sever, poleće jat.

stižem, a tamo prilično hladno,
ni avgust ne sarađuje,
osećam se nekako jadno,
al’ ipak čekam da vidim sve.

ćale je kupio predivnu gajbu,
auto, naravno mercedes-benz,
nameštaj blista, čeka u stanu,
a rek’o da je nenamešten.

upisaše me u rusku skolu,
a tamo užas, pretprošli vek,
kad uđoh spazih neku parolu,
lenjinov pogled, hladan i prek.

a pored škole stajaše ona,
dok neko nas upoznaje,
luckasta, slatka kao bombona,
ja mrko gledam, ona u smeh.

fur’o sam tada šminkerski fazon,
podužu kosu, pramenove,
profe me gledaju sa nekim jazom,
niko to tamo ne razume.

nateraše me da skratim kosu,
nosim odelo i cipele,
do danas mrzim tu teget boju
prvog odela i kravate.

prkos mi nije davao mira,
mesto odela, ja nosim duks,
profanka pizdi zbog tih manira,
a ja joj kažem: ,,matora fuks”.

onda me vrate u niži razred,
umesto desetog u deveti,
tek tad’ sevnuše varnice vatre,
rekoh im: ,,dosta, ma ko ste vi!?!”

diša saziva sednice, veća,
gledaju da me izbace,
što više zbore, šteta je veća,
nek’ me na miru ostave.

bacimo pogled na koloniju,
eks juga još na okupu,
hrvati, srbi, svi smo u klubu,
uz pesmu, roštilj i rakiju.

u pesmi vardar, đerdap i triglav,
pa sve do jadranske obale,
popreko, uzduž, gore i dole,
predeli bivše domovine.

slavimo neke praznike davne,
što niko više ne slavi,
nema topole, ni gore ravne,
već tito puca na neretvi.

sada to zvuči pomalo smešno,
onda smo bili ponosni,
ma vreme ono bilo je lepo,
šta smo tim ratom pa dobili.

subotom žurke u jugo-klubu,
starima ulaz zabranjen,
svako sam veče imao drugu,
do zore cirka, ludilo, dens.

onda je došlo i vreme faksa,
upisah ekonomiju,
i tamo beše pomalo marksa,
al’ nisu tol’ko čistili um.

neki me ortak upozna s’ njom,
budućom mojom saputnicom,
naša priča još uvek traje,
slobodu sputa, al’ mnogo daje

iznutrica oblaka

moje srce izgleda ko iznutrica oblaka
led i siva tama,
od kada si otišla, lije kiša ledena,
život melodrama.

iznutrica oblaka,
sivog leda i kamenja,
srce se zaledilo
od kada te nema.

dovoljan je jedan dah,
santa da se otopi,
da umesto krupnog grada
krene letnja kiša.

kad bi me poljubila,
srce bi se odmrzlo,
oblak bi zamenila
nasmejana duga.

kada bi se vratila,
priroda bi prostrla
platno od šarenila,
razlila bi boje.

moje srce izgleda ko iznutrica oblaka
led i siva tama,
od kada si otisla, lije kiša ledena,
život melodrama.

okean ljubavi

dobra mudrosti,
šta ćemo učiniti
kada nas napustiš,
ko će greh da ukroti?

stvorila si ljubav,
stvorila si gradove,
dala si mi hrabrost
da ubijem sile zle.

okean ljubavi,
svi su na pučini,
životni talas nosi
dole-gore,
ljubav je kraljica,
tu nema razlika,
kad zdravi razum vlada
nema jada.

jer oseka mudrosti
sve će da nas uništi,
izvor će da presuši,
zato budi s’ nama ljubavi.

daj nam moć rasuđivanja,
šta je prava pobeda,
šta je gordost čoveka
kad’ je pravda nemoćna.

daj nam istinu,
da svi u nju veruju,
da je podnesu,
i utopi zabludu.

oslobodi savest
i ugasi ratove,
sa istinom dođi,
neka joj se pokore.

okean ljubavi,
svi su na pučini,
životni talas nosi
dole-gore,
ljubav je kraljica,
tu nema razlika,
kad zdravi razum vlada
nema jada.

bela noć

noćas verujem u čuda,
dok nas nosi kočija,
mesec boji sve pod sobom
sjajnom bojom bisera.
oko nas je led,
a mi gorimo,
konji lete iznad tla,
pahulje su kao zvezde,
svetle i padaju na nas.

kakva predivna, predivna noć,
kakva predivna bela noć,
a taj biserno-srebrni sjaj,
zemlji ne vidi se kraj.

priroda otkriva svoj čar,
lepota caruje nad njim,
sve dok je ona vodič naš,
ne možemo zalutati.

vreme plača

ja vidim istok i gledam zapad,
prizori strašni, potresne slike,
i mnogo krvi, previše suza,
ljudi se boje, beže kroz tamu.

gde je ta ljubav,
koju smo skupa delili nekad?
gde su vremena,
srećna vremena, ali daleka?

ovo je vreme plača,
padaju kiše suza,
moje srce me pita
šta nam donosi dan.

gde su, uzalud trazim
slike moga detinjstva?
gledam nevinu decu
kako plaču kroz noc.

jel’ ovo svet za koji ginem?
zašto nam sunce više ne sija?
šta je sa slogom i gde je pravda?
srca su hladna, istina strada.

gledam nevino dete
suze mu rose maleno lice,
nemo gleda put neba,
na kome nema ni jedne ptice

ljubav tone u krvi,
padaju kiše suza,
srce ne sme da pita
šta nam donosi dan.

o, anđele, ja molim te
da vratiš im bezbrižne sne,
obuci ih, nahrani ih,
kraj svoje vatre, ogrej ih,
kiša je hladna, a deca gladna,
stoje i čekaju na tvoj spas,
nauči ih kako da vole,
daj im bar nadu, nek’ ti čuju glas.

ovo je vreme plača,
padaju kiše suza,
moje srce me pita
šta nam donosi dan.

gde su, uzalud trazim
slike moga detinjstva?
gledam nevinu decu
kako plaču kroz noc.

dnevnik

preskočiću taj paragraf
kad ovaj dnevnik budem čitao,
to poglavlje je dugačko
i jos se nije završilo.

da li je to kraj?
jel’ to poslednja stranica?
da li je i za nas raj?
il’ samo sodoma i gomora?

ne može da stane sve u dnevnik,
previše se ružnog desilo,
al’ kad bih znao da će nekad proći
ovo vreme leda, slepo ludilo.

i bolje je da ne pišem,
poglavlje ovo da izbrišem,
pocepaću te stranice,
zapaliću ih, neka izgore.

pišem, suze mi
mastilo razmazuju,
oči mi se sklapaju,
ptice sa mnom tuguju.

ne može da stane sve u dnevnik,
previše se ružnog desilo,
al’ kad bih znao da će nekad proći
ovo vreme leda, slepo ludilo.

slava

danas mi je slava,
sve sam kao nekad pozvao,
ali već je dvanaest sati,
niko nije došao.

šta se s njima desilo?
šta ih je to sprečilo,
prijatelje da mi dođu,
zajedno da slavimo?

zora je, evo svanula,
crveno vino pijem sam,
prazna je moja trpeza,
ova je slava nesrećna.

loš je ovo znak, miriše na mraz,
u sred proleća, nešto se priprema,
već me hvata strah, nebo crno je,
vetar neki prah nosi kroz oblake.

nek na stolu stoji sve,
ja neću ništa sklanjati,
možda ipak neko dođe,
možda će se setiti.

sedim i kroz prozor gledam,
nestale su komšije,
čini mi se, rat se sprema,
ne znam.  možda varam se.

zora je, evo svanula,
crveno vino pijem sam,
prazna je moja trpeza,
ova je slava nesrećna

stara ljubav

kada noć prekrije tragove,
kada dan otkrije tajne sve,
kad te svi napuste, izdaju te godine,
ti računaj, stara ljubav čekaće.

kada te nevolje svladaju,
jesenje kiše zavladaju,
život te umori, nemaš koga pozvati,
ti se seti tvoje stare ljuvavi.

stara ljubav čeka na peronu,
dovoljan je samo poziv tvoj,
nađimo se u kafe vagonu,
poslaću ti snovima moj broj.

kada te mesec pun probudi,
uzme ti snove, nad tobom bdi,
biću budan i ja, u to budi sigurna,
to je stara, dobra telepatija.

kada ti leto ne dolazi,
svaku noć vlažni ti obrazi,
muči depresija, sa svih strana presija,
dovoljno je da se setiš, tu sam ja.

stara ljubav čeka na peronu,
dovoljan je samo poziv tvoj,
nađimo se u kafe vagonu,
poslaću ti snovima moj broj.

osam noći

osam noći vrele strasti,
osam noći slatke slasti,
oko nas je vatra živa,
ti si svemu kriva

oko nas je sivi dim,
iskre igraju se s njim,
osam noći sam u tebi,
nikad izlazio ne bi’

modrice se prave same,
prokrvarile mi rane,
ali ništa me ne boli
kad smo znojavi i goli

osam noći vrele strasti,
osam noći slatke slasti,
oko nas je vatra živa,
ti si svemu kriva

ti si poput uragana,
zemljotresa i vulkana,
kao vir u sinjem moru,
najstrašnija si pred zoru

i stojeći i sedeći,
hodajući i ležeći,
kada šetamo po šumi
i kad plivamo na gumi

osam noći vrele strasti,
osam noći slatke slasti,
oko nas je vatra živa,
ti si svemu kriva

ljubav

da li noćas moje misli
ulaze u tvoje misli?
da li noćas moja glava
misli da si ona prava?

to je ljubav,
samo ljubav,
ništa nije kao ljubav,
da li noćas moje misli
ulaze u tvoje misli?

ljubav je
kad ulazim u tvoje sne,
ljubav je
kad večno želiš me,
ja i ti
zajedno smo najjači,
ti i ja,
ti znaš šta osećam.

bebo, bebo, volim te,
volim te kad hodaš,
bebo, bebo, volim te,
volim te kad pričaš,
kad me ljubiš,  kad me diraš,
kad mi pevaš,  kad mi sviraš,
tvoje oči boje neba,
one znaju šta nam treba

ljubav je
kad ulazim u tvoje sne,
ljubav je
kad večno želiš me,
ja i ti
zajedno smo najjači,
ti i ja,
ti znaš šta osećam.

dao bih ti čitav ovaj svet
samo da je moj,
dao bih ti celu vasionu,
zlatnih zvezda roj.

i bilo kad, i bilo gde,
u svako doba želim te,
jer ljubav je kad tražim te
i ljubav je kad trebam te,
u noći ispod oblaka,
ja sam ti, a ti si ja
i jedno telo, jedan san,
i jedna noć za jedan dan,
i jedna duga pustinja,
a na njoj smo ti i ja.

prestani da bežiš

nečiji pogled budi me,
zario se pod kožu,
seku me oči zelene,
kao da ležim na nožu,
zora maglu prosipa,
ptice zure u sobu,
hladan znoj me osipa,
kao da sam u grobu.

prestani da bežiš
i da se kriješ, znam,
želiš da si samnom,
kao sa tobom ja,
diraš moje lice,
teraš me u strah,
šalješ crne ptice
i hladnog sunca zrak.

vreme će da zbaci plašt
pod kojim si se skrila,
kada veče zgrabi vlast,
slomiće ti krila,
meni nećeš uteći,
ma gde da si bila,
ljubav nećeš ureći,
ma koliko se trudila.

12 veličanstvenih

(povodom pobede jugoslovenske
reprezentacije nad američkim drim timom
(dream team), plasmana u polufinale, finale i
osvajanja titule svetskog šampiona po peti
put).

ustao sam srećan, sa osmehom na licu,
čini mi se da sam sanj'o neku utakmicu,
gorostasi sa balkana protiv tima sad-a,
crna lica, uplakana i redžija smrada.
svi mi kažu: ,,nije san, već najlepša java",
rekoh sebi: ,,jel' moguće da smo tol'ko
strava?".
američkome treneru suze kvase lice,
a i nama teku mile suze radosnice,
kakav zeland, kave švabe, kakva argentina,
neka dođu da ih melje balkanska mašina.
a zekama kapa dole za najjači ples,
kojim su nas prestravili, doživesmo stres.
preko zeka dođosmo do brzih gaučosa,
što su ušli u finale podignuta nosa.
imali su argentinci svoijih pet minuta,
ali srpska plava četa postala je ljuta.
izborismo produžetke, probudismo divca,
ispalismo zlatne metke, otvorismo pivca.
nebo gori nad srbijom, k’o za vreme rata,
mali narod, ali žilav, ma za sve smo tata.
nek' nas mrze, nek' nas pljuju, jači smo od
svih,
samo srbin ima dvanes’veličanstvenih.

ne mogu da dišem

u brdu rana, moru tuge
tonem sam i očajan,
čak i kada ljubim druge,
dodire ne osećam.
ti, ti si bila
moja rajska ptičica,
pokraj mene gnezdo svila,
opila me i nestala.

hteo bih da vidim,
hteo bih da znam,
da li jos poželiš
da me osećaš.

ne mogu da dišem,
nemam više sna,
samom sebi stranac
vlažnog pogleda.
beskrajna samoća,
neizmerni mrak,
žedan rajskog mleka
s tvojih usana.

probao sam ptičije mleko
s tvojih rajskih usana,
ceo život bih te čeko
kad bih bio siguran,
da, da ćeš mi doći
nakon dugih godina,
makar te poslednje noći,
opet da mi usne daš.

hteo bih da vidim,
hteo bih da znam,
da li jos poželiš
da me osećaš.

ne mogu da dišem,
nemam više sna,
samom sebi stranac
vlažnog pogleda.
beskrajna samoća,
neizmerni mrak,
žedan rajskog mleka
s tvojih usana.

bele zore

ove noći ludujem,
samo da ne tugujem,
skupili se stari drugovi,
u kafani sedimo,
rujno vino pijemo,
belu zoru tako čekamo.

bele zore, bele zore
što me kući pratite,
bele zore, bele zore,
treba da me shvatite,

ona me je ostavila,
drugo mi ne ostaje,
već da pijem s drugovima,
duša da ne boluje.

beskrajno me volela,
celu sebe davala,
ali ja sam bio malo grub,
ta moja ljubomora,
sve je upropastila,
a onda me gurnula na rub.

bele zore, bele zore
što me kući pratite,
bele zore, bele zore,
treba da me shvatite,

ona me je ostavila,
drugo mi ne ostaje,
već da pijem s drugovima,
duša da ne boluje.

zvezdana prašina

na krilima belog galeba,
u nedrima moćnih vetrova,
putujem, tražim moju jedinu,
prosipam sjajnu mesečinu.

zvezdana prašino,
obasjaj put do nje.

opojni miris, čarobni glas,
samo da nebo vrati mi nas,
prospite zvezde zlatnu prašinu,
da pronađem moju jedinu.

večeras ne dam nebu da spava,
istrešću svu galaksiju,
puštam meteore i komete,
nek’ polupaju sve planete.

vezanih očiju, nekud je vode,
telo joj lebdi, dah ponestaje,
ali postoji sve dok je tražim,
veruje, čeka, naćiću je

dok tražim je među zvezdama,
u dubokim pučinama,
u kolutu morskog talasa,
znam, čekaće netaknuta.

zvezdana prašino,
obasjaj put do nje.

opojni miris, čarobni glas,
samo da nebo vrati mi nas,
prospite zvezde zlatnu prašinu,
da pronađem moju jedinu.

večeras ne dam nebu da spava,
istrešću svu galaksiju,
puštam meteore i komete,
nek’ polupaju sve planete.

vezanih očiju, nekud je vode,
telo joj lebdi, dah ponestaje,
ali postoji sve dok je tražim,
veruje, čeka, naćiću je

obasjajte njene tragove,
da otključam zlatne katance,
ukrotiću ljute znajeve
što oteše je od mene.

zvezdana prašino,
obasjaj put do nje.

opojni miris, čarobni glas,
samo da nebo vrati mi nas,
prospite zvezde zlatnu prašinu,
da pronađem moju jedinu.

večeras ne dam nebu da spava,
istrešću svu galaksiju,
puštam meteore i komete,
nek’ polupaju sve planete.

vezanih očiju, nekud je vode,
telo joj lebdi, dah ponestaje,
ali postoji sve dok je tražim,
veruje, čeka, naćiću je

stvarni snovi

sanjao sam divlje konje,
brda žutog kamena,
sanjao sam kako sijaš,
blještava k’o boginja.

sanjao sam divlje ljude,
igrali se konjima,
tvoje čudne, divlje oči,
gledale me noćima.

onda me odneo san
ispod tvog prozora,
ponoć je, otkucava dva,
ti tako slatko spavaš.

hajde, probudi se,
najlepše obuci se,
noćas sam došao po tebe,
da plovimo kroz stvarne snove

nikad ne predaj se

koliko puta želiš da mi kažeš,
a nemaš hrabrosti,
da su ti drugi rekli da sam neman,
da te ne volim.

moraš da znaš da to što osećaš,
taj osećaj je tvoga srca glas.

nikad’ ne, nikad’ ne predaj se,
nedaj da ljubav gubi sjaj,
nikad’ ne, nikad’ ne predaj se,
sve što je ružno ima kraj.
nikad’ ne, nikad’ ne predaj se,
nedaj da drugi sruše nas,
nikad’ ne, nikad’ ne predaj se,
već slušaj svoga srca glas.

budi jaka sad’,
kad’ je najgore,
nedaj ovu ljubav
da je pregaze.
to što pričaju
da smo drugi svet,
ostavi tu glupost,
znaj da lažu te.

u ovom gradu više nema nade,
nema milosti,
samo još ova naša ljubav se bori
protiv gordosti.

i ne slušaj teve ni radio,
jer istinu, grom je spalio.

nikad’ ne, nikad’ ne predaj se,
nedaj da ljubav gubi sjaj,
nikad’ ne, nikad’ ne predaj se,
sve što je ružno ima kraj.
nikad’ ne, nikad’ ne predaj se,
nedaj da drugi sruše nas,
nikad’ ne, nikad’ ne predaj se,
već slušaj svoga srca glas.

budi jaka sad’,
kad’ je najgore,
nedaj ovu ljubav
da je pregaze.
to što pričaju
da smo drugi svet,
ostavi tu glupost,
znaj da lažu te.

gledam

ja vidim dan, ja vidim sutra,
ja gledam tebe, ja gledam tebe,
moj dan je žut, moj dan je vreo,
moj dan si ti, moj dan si ti.

uuu, dolazi jutro,
neko me prati,
neko je tu,
uuu, dira mi lice,
da, to si ti,
vidim ti senku.

gledam te tvoje ruke,
slušam kako dišeš,
pratim te tvoje usne,
volim što si tu.

toliko puta, ja gledam jutro,
i kad’ je noć, kad’ nema sunca,
dok tragovi od nekih stopa,
vode ka meni, kroz vreo pesak.

uuu, dolazi jutro,
neko me prati,
neko je tu,
uuu, dira mi lice,
da, to si ti,
vidim ti senku.

gledam te tvoje ruke,
slušam kako dišeš,
pratim te tvoje usne,
volim što si tu.

leto '83.

razglednica, sunčani hvar,
zemlja neka davna jugoslavija,
na rivi sam stajao tad,
šetala si plava, sva mirišljava.

leto osamdeset treće,
leto osamdeset treće,
leto, vetar nežno diše,
leto tad i nikad više
a-ha, a-ha.

uljani bok, mala uvala,
dve gitare, društvo, puna pasara.
plava laguna, vila bakarić,
palmižana, vela grčka, plivački.


leto osamdeset treće,
leto osamdeset treće,
leto, vetar nežno diše,
leto tad i nikad više
a-ha, a-ha

tačno u šest ispred palasa,
pasarom do grada preko talasa.
noćno kupanje u odelima,
plus i aloha, sidro, tvrđava,

leto osamdeset treće,
leto osamdeset treće,
leto, vetar nežno diše,
leto tad i nikad više
a-ha, a-ha

mija – konfuzija

u noći kad’ je goreo grad,
došla je iz neke čudne priče,
kad’ nisam više tako mlad,
i kada mi sve klinkice liče.

bila je malo odlepiške,
taman onoliko koliko sme,
odvajala je osmeha kriške
ispod tanane bradavicice.

vrišti i pišti po ceo dan,
čas je sva hepi, pa zamišljena,
i dok joj neko dolazi u san,
znam da taj neko više nisam ja.

zvao sam je mija-konfuzija,
jer nikako da se dogovori,
kaže mi: „društvo mi tvoje prija”,
al’ da se ne ložim mi govori.

ja sutra palim preko bare,
pre nego što magla se digne,
ona pevuši pesmice stare,
sigurna da će na vrh da stigne.

kaže: „čuvaj se amerikanki
i pamti naše lepe trenutke,
one ne vrede ni deset banki”,
pa je iz kola izašla ćutke.

rekoh joj: „ne dam se tako lako,
i ne može mi prići baš svako,
a lepe trenutke ću da čuvam,
i samo tebi slične da muvam”.

dok tako vino u sebe sipam,
one gore navedene pipam,
znam da više nikad’ neću moći
tu tanku bradavicu da štipam.

sa mojim je odlaskom nestala
ta slatkasta vragolanka mala,
sigurno je malu bradavicu
da ljubi nekom’ drugom’ već dala.

eh, da mi je

kraj reke sam moju malu ugled’o,
ko ribizlu, u crvenoj haljini,
priš’o sam joj, belu ružu darov’o,
na obali, mi smo se zavoleli.

eh, da mi je, da mi je,
da mi dođe proleće,
da je opet ugledam.
eh, da mi je, da mije,
da se vrate godine,
da je više ne puštam.

prepliv’o bih dunav zbog nje,
hodao bih i po trnju bos,
procvetao bih s prolećem,
ne bih ovde pio svaku noć.

januar je, snegovi su prekrili
klupicu na kojoj smo se ljubili,
prošlo je već čet’ri i po godine,
čuo sam da često pita za mene.

gore, iznad dunava

gore, iznad dunava,
jedna zvezda sja,
i ona će iščeznuti,
kao ljubav ta.

takva nas je čuvala,
sijala za nas,
al’ se ona srušila,
baš između nas.

zašto sunce sja,
kad’ nisam srećan ja,
nemam nigde nikoga,
ja sam sasvim, sasvim sam.

brate dunave,
plovi sada ti,
idi do nje, pa je pitaj
što me ostavi.

noćima sam lutao,
pitao za nju,
al’ mi zvezda reče da
do nje nema put.

sedim tu, kraj obale
i gledam talase,
ali oni ne znaju
da mi objasne,

zašto sunce sja,
kad’ nisam srećan ja,
nemam nigde nikoga,
ja sam sasvim, sasvim sam.

brate dunave,
plovi sada ti,
idi do nje, pa je pitaj
što me ostavi.

zemljo mirisna,
kad me zakopaš,
reci joj da nema veze
što je otišla

ponoćni brod

još ovu ponoć kroz noć
glasovi dopiru s juga,
sedim na obali sam
i čekam na ponoćni brod.

čujem smejanje, opet vidim nas,
kažeš: „pevaj mi, obožavam tvoj glas”.

midnight boat is here, ko me doziva,
midnight boat is here, sva si realna,
midnight boat is here, tone sila zla,
midnight boat is here što nas je razdvojila.

ponoćni brod je već tu,
nosi nas van vasione,
za nama srebrni praha
prekriva patnju i strah.

čujem smejanje, opet vidim nas,
kažeš: „pevaj mi, obožavam tvoj glas”.

midnight boat is here, ko me doziva,
midnight boat is here, sva si realna,
midnight boat is here, tone sila zla,
midnight boat is here što nas je razdvojila.

čas si tu, pa nestaneš,
doneo te noćni brod,
grlim prazno,
pa se ljubimo.

naše leto vraća se,
pa je naglo ledeno,
onda mašeš mi sa palube.

čujem smejanje, opet vidim nas,
kažeš: „pevaj mi, obožavam tvoj glas”.

midnight boat is here, ko me doziva,
midnight boat is here, sva si realna,
midnight boat is here, tone sila zla,
midnight boat is here što nas je razdvojila.

i svakoj patnji dođe kraj,
ne, ovo nije halucinacija,
šta je stvarnost, pitam se,
možda moja halucinacija,
ali, ti si tu, vidim te,
osećam te na svojim grudima,
ne izmiči mi,
ne guraj me u prazan zagrljaj.
čujem smejanje, opet vidim nas,
kažeš: „pevaj mi, obožavam tvoj glas”.

midnight boat is here, ko me doziva,
midnight boat is here, sva si realna,
midnight boat is here, tone sila zla,
midnight boat is here što nas je razdvojila.

hvatam noc

i ovaj dan će proći, a šta će biti tad’?
polomljena srca i u duši jad.
i dal’ ćeš da me tražiš i dođeš u moj grad,
i dal’ će biti ljubav moćna kao sad’?

i da li ću moći da ponovo volim?

svaku noć, tiho mi mi dolaziš u sne,
budim se, ali kraj mene nema te.

i hvatam noć, al’ je hladna
i ogromna, tako crna,
i zovem te, nemo ćutiš,
zatvaram oči, možda ćeš doći kroz sne.

ja imao sam tada svoje razloge,
morao sam poći i ostaviti te.
i godine su prošle, ne doneše mi lek,
osećam se da sam stariji za vek.

a sada smo sami, plivamo u tami.

svaku noć, tiho mi mi dolaziš u sne,
budim se, ali kraj mene nema te.

i hvatam noć, al’ je hladna
i ogromna, tako crna,
i zovem te, nemo ćutiš,
zatvaram oči, možda ćeš doći kroz sne.

jutarnji brod

još ovu ponoć kroz noć,
glasovi dopiru s’ juga,
sedim na obali sam
i čekam na jutarnji brod.

prolaznosti kraj,
druga dimenzija,
beskonačni sjaj,
brod bez putnika.

„ponoćni brod je tu!”,
ko me doziva?
„ponoćni brod je tu!”
kapetan duhova.

stvorio sam nestvarno,
begove ukrotio,
vremenu sam srce probio.
kraljici sam, sili zla,
iščupao očnjake,
krvi neće da se napije.

ponoćni brod je već tu,
nosi me van vasione.
prosipam zvezdani prah,
prekriva suze i strah.

prolaznosti kraj,
druga dimenzija,
beskonačni sjaj,
brod bez putnika.

„ponoćni brod je tu!”,
ko me doziva?
„ponoćni brod je tu!”
kapetan duhova.

stvorio sam nestvarno,
begove ukrotio,
vremenu sam srce probio.
kraljici sam, sili zla,
iščupao očnjake,
krvi neće da se napije.

nebo

večnim pogledom u nebo,
našao sam svoju moć,
vidim nova pokolenja,
vrište, urlaju kroz noć,
ja sam sam, sam, sam,
ja sam sasvim sam,
ja sam, ja sam divlji pas,
dišem plućima slobode,
meni niko ne treba.

ja sam linija,
imam bezbroj tačaka
koja dopire do svog neba,
koja, koja nema kraj.

zato nađi svoje nebo,
pa ćeš biti slobodna,
proćiće ti ožiljci sa lica,
bićeš hrabra kao ja,
nađi dan, dan, dan,
samo svoj dan, dan,
nek’ traje bezbroj vekova,
i ne diraj tuđe nebo,
pa ces biti srećnija.

ja sam linija,
imam bezbroj tačaka
koja dopire do svog neba,
koja, koja nema kraj.

dok je sunca

dok je sunca, dok je plavog neba
i sve dok mi postojimo, biće zemlje srbije.
ove gorde, visoke planine,
plodne njive, livade, srbin ne da nikome.

danju miriše sve,
noću zvezdice sjaje,
dok za nas kuca srce
majke srbije.

opet caruje mir,
opet zlati se klasje,
jata ptica na nebu
iznad srbije.

od dušana, preko lazara
i đorđa, kneza miloša, večno goreće taj plam.
niti munje, niti gromovi, nit’ vetar,
niti zemljotresi, neće ostaviti trag.

bog nas vodi putem svetlosti,
i uči ljubavi, samo sloga srbe spasava.
kad’ je teško, kad’ je najgore,
svakom od nas govori: „nikad’ ne očajavaj”.

danju miriše sve,
noću zvezdice sjaje,
dok za nas kuca srce
majke srbije.

opet caruje mir,
opet zlati se klasje,
jata ptica na nebu
iznad srbije.

izgnan sam, zemljo moja

volim da gledam žito,
jer tvoje zlatno je.
volim da gledam slike,
jer slike boje se.
tako volim tvoje oči,
al’ su mi daleke,
želim da samo jednom mogu
da dodirnem njihove poglede.

osećam kad te kiša miluje,
„dođi!” zoveš me.
„jezero – iza njega sunce budi se”
kažeš: „tu čekam te”

izgnan u zemlju gde svi su hladni kao led,
nosim plamen svog plemena.
traje san, i ja opet letim
na krilima tvog vremena.

dok vetar nosi me,
ja nosim svoju ljubav,
odlazim, nemam pojma gde,
ali znam da letim tamo gde čekaš me.
ti samo čekaj me. dolazim iz izgnanstva,
zemljo moja.

tvoje lice mi se ukazuje,
kaže da dobro je.
u zoru, kad se probudim,
ja opet čekam sne.

izgnan u zemlju gde svi su hladni kao led,
nosim plamen svog plemena.
traje san, i ja opet letim
na krilima tvog vremena.

dok vetar nosi me, kažeš mi:
„znaj. veruj. opet srešćemo se”.

devet dana

negde gore, u planinama,
nalazi se vrlo čudan grad,
devojke, klopa i alkohol,
devet dana ja sam tamo proveo.

jao, pa to zvuči prekrasno,
baš si cava što me nisi pozvao,
kažeš ribe tamo rade sve,
kupale te i masirale.

tamo su svetla grada,
hodam, a kiša pada,
topla, kao kada,
plodovi su veliki k’o ja.

devet dana,
to je bio tako dobar filing,
devet dana,
a sad’ je svemu tome kraj,
devet dana,
imao sam sve, sve što želim,
devet dana,
sad’ hodam ulicama sam.

posle tih devet dana
imam čudne sne,
i čujem neku dreku
sa planine te,
možda to vetar lupa
u moje prozore,
nije to vetar, ne, ja čujem kmečanje.

kad je tako bilo prekrasno,
zašto tamo nisi duže ostao?
da sam bio na tvom mestu, sigurno,
ja se nikad ne bih vratio.

ma, morao sam, hteo, ne hteo,
jer ribe sam im sve pokvario,
hranu sam im svu pohasao,
alkohol sam sav popio.

kiša je tako topla,
voda, k’o u kadi,
igam, a kišne kapi,
prave ritam, koji volim ja.

devet dana,
to je bio tako dobar filing,
devet dana,
a sad’ je svemu tome kraj,
devet dana,
imao sam sve, sve što želim,
devet dana,
sad’ hodam ulicama sam.

posle tih devet dana
imam čudne sne,
i čujem neku dreku
sa planine te,
možda to vetar lupa
u moje prozore,
nije to vetar, ne, ja čujem kmečanje.

zlato

zlato je prašina kojom te posipam,
osećanja ti nisu potrebna,
materija je jedino što znas.

uz ritam đinđuva plesaćeš,
dok sjaj ti nudim, dolazićeš,
ponudim zlato, ti ludećeš,
kad’ srce zove, ti nestaćeš

zlato je sve što sanjaš noćima,
svoju lepotu mu poklanjaš,
nema ga, glad te obuzima,
znaj, lepota je prolazna.

dolaze bolji dani

dolaze bolji dani,
proleće miriše vani,
a mene muči tuga
već dva meseca duga.

sutra okrećem list,
i biću kao nov,
„prepusti sve to meni,
ja čujem božiji zov”.

imam za koga da živim
i čemu da se divim,
moja ste uteha vi,
dok smo na okupu svi.

izdržaću do sutra,
još jednog bolnog jutra,
završiće se tama,
veseliću se s’ vama.

i bolest će da prođe
san na oči da dođe,
i svanuće mi dan,
mirišljav, okupan.

nema problema

ne brini ništa, nema problema,
ma, baš te briga šta sutra sprema,
živi za danas, sačuvaj mir,
i nedaj da te odnese vir.

radi što voliš, zaključaj um,
vidi šta rade kuma i kum,
olakšaj sebi životni put,
ne budi tužan, ne budi ljut.

kad’ legneš, spavaj, ne možeš? bdi,
sve će to gospod da uredi,
i san će doći kad’ prođe strah,
ne budi slabić, već budi jak.

ma šta ti fali? nada je tu,
samo je uzmi i čuvaj nju,
sutra ćeš reći: „bio sam glup,
k’o stari točak, izlizan, tup”.

i kreni dalje, ne cupkaj tu,
jer ovo mesto nije ti drug,
znaj da si jači nego što znaš,
sve što poželiš, ti već imaš.

znam

devet dana u jednoj sobi,
proveo sam sasvim sam,
devet noći kraj obale,
sedeh bolestan.

pogledaj me, nisam isti,
sad’ sam neki drugi ja,
imam svoje noćne more,
al’ sam ponosan.

voda nosi spas,
nosi me kroz mrak,
pogledaj me, nisam isti,
sad’ sam drugi ja.

znam, znam,
da sam bio mali čovek,
znam, znam,
da su me odbacili,
znam, znam,
da sam bio samo senka,
znam, znam,
po meni su koračali.

hiljadu i jedno more,
jedan život, jedan let,
jedan čovek sam u noći,
zatvoreni svet.

prepliv’o sam sva ta mora,
preleteo sam jedan let,
preživeo sam jedan život,
nađoh novi svet.

voda nosi spas,
nosi me kroz mrak,
pogledaj me, nisam isti,
sad’ sam drugi ja.

znam, znam,
da sam bio mali čovek,
znam, znam,
da su me odbacili,
znam, znam,
da sam bio samo senka,
znam, znam,
po meni su koračali.

noć u gradu

topla je noć, gledam neone,
posmatram ljude i avione,
svi nekud’ žure, na razne strane,
a ja ne želim da zora svane.

ulice pune, devet je sati,
kud’ li to idu, da mi je znati.
sve diskoteke, a i kafane,
pune su sveta do zore rane.

muzika dopire iz svakog’ pravca,
a ribe kao puštene s’ lanca,
i svi su srećni, svi se vesele,
samo se s’ mesta na mesto sele.

uživam, gledam, duboko dišem,
i ja se s’ njima u ritmu njišem,
evo i moje dragane,
mora da kasni, al’ neka je.

šetamo gradom, smejemo se,
uz sladoled i kokice,
dok svi se za njom okreću,
besan sam, ali, preboleću.

kupujem jutarnje novine,
a vesti tužne i sumorne,
kažem joj: „ajmo na piroške,
onda u gajbu na kuntanje”.

jutro je tačka na svaku noć,
mora se nekad’ i kući poć’,
noću su lepše devojčice,
ful mejkap, suknjice, haljinice.

noću je cirka i zezanje,
danju mamurluk, povraćanje,
danju se dobro ni ne spava,
a noć u gradu, sve rešava.

u maju

u maju cveta sve što poželi,
eh, kad’ bi tako mog’o i ja,
pomislim želju, i kao cveće,
poigravam se sa bojama.

pa, mešam žutu, zelenu, roze,
i dodam malo plavetnila,
lali i ruži zamenim poze,
lišće mi šapuće sa drveća.

u parku, potok tiho žubori,
na njemu plove gondolama,
i šetam dok mi telo se smori,
sednem na klupu, pa odmaram.

laste sa grana, pevaju pesme,
ritam im drži detlića par,
a veverica da priđe ne sme,
jer bi harmoniju pokvarila.

ima tu puno raznoga sveta,
od doteranih devojčica,
do para starih dama što šeta
u čipkastim rukavicama.

dok šećem tako i smišljam pesme,
devojčice mi se smeškaju,
ali ni jedna da priđe ne sme,
jer to od mene očekuju.

došla si

uzdah mi fali kad čujem glas,
slavuj me na tebe podseća,
onda se trgnem iz lakog sna,
i vidim, tu si, sva realna.

pitam te: „gde si, šta radiš tu,
zar nisi zauvek otišla,
na moju tugu, i na moj bol,
zar nisi već oguglala?”

došla si da me vadiš sa dna,
da ovu tugu porazbijaš,
izgnječiš sve te plodove zla,
naslage more i ružnog sna.

da misli moje usmeriš
ka toplim, vedrim bojama,
lepoti tvojoj, ko sunca zrak
što crni oblak probija.

kad si daleko, fale mi
veseli tvoji osmesi,
uteha tvoje ljubavi
i tvoji nežni dodiri.

voleo bih da ostaneš,
ali razumem da ne možeš,
znam da imaš obaveze,
čekaću da vratiš mi se.

samo sam tebe voleo,
nikad’ ti nisam pokazao,
nikada nisam preboleo
što sam tu ljubav izgubio.

sedim pod suncem i udišem so

sedim pod suncem i udišem so,
voda kaplje sa gustog granja.
misli mi lutaju kroz razne epohe života,
i svaka ima svoju heroinu.

sunce se svađa sa oblacima,
čim se izbori za malo daha i izađe, zaslone
ga,
ogreje me na par minuta, a onda hlad
prodrma telo.

nalazim se trenutno u vremenu od pre
dvanaest-trinaest godina.
sedim pod suncem i udišem so,
naglo iz nje izranjaju siluete palih rudara
rudnika soli i vajaju tvoje slano telo.
prelazim u slanu dimenziju.

na granici

septembar je bio vruć,
na granici, na granici,
prešao na njenu stranu,
da bismo se spojili.

stig’o sam u pola dva
do granice, do granice,
goreo sam sav od želje,
da me usne poljube.

uuu, dok milujem je, tela dodiruju se,
ona jako steže me, kaže; „ne puštam te”.

satima se ljubimo
na granici, na granici,
dan je kratak, dobro znamo,
moramo se rastati.

dva su pravca, jedan put
od granice, od granice,
sunce slazi, veče pada,
moj je jug, a tvoj je sever.

uuu, dok milujem je, tela dodiruju se,
ona jako steže me, ipak rastajemo se.

uuu, dok milujem je, tela dodiruju se,
ona jako steže me, ipak rastali smo se.

samo tiho mi govori,
pusti neka plamen gori,
ovaj dan je dar sa neba,
ti si sve što meni treba,
neizmerna ljubav tvoja,
zauvek ćeš biti moja
ti, ti, ti.

verom u boga

verom u boga pobedi strah,
sa njom si hrabar, sa njom si jak,
tama postaje običan prah,
jer svetlost uvek savlada mrak.

molitva ima čudesnu moć,
ako je stvarna, donosi spas,
tada je sliši milostiv bog,
sa neba gleda i čuva nas.

misli su ponekad lukave,
vrebaju kao iz zasede,
gledaju da te obore,
al’ nikada ne predaj se.

prosto se nekako zalepe,
i neće da se odvoje,
ali se zbog tog’ ne brini,
već sve to bogu prepusti

kako je lepo kad’ imaš nekog’

kako je lepo kad’ imaš nekog’,
da te u svemu podržava,
i kad’ si srećan, i kad’ si tužan,
da deli s’ tobom dobra i zla.

jer, sreću čine male sitnice,
kada ti zvoni telefon,
kada ti neko pomazi lice,
u šali kaže: „ne budi som”.

tad’ lepe misli lako ti teku,
k’o tiha, modra rečica,
sunce se sliva niz toplu reku,
do sinjeg’ mora, niz vodopad.

a kada spavaš, snovi su slatki,
svira lagana muzika,
nestaju ona vremena patnji
što muče te mesecima.

i kad’ si sam u nekom gradu,
i kad’ te mori nesanica,
ti znaš da neko o tebi brine,
gde god’ da kreneš, ti nisi sam.

kako je lepo živeti

kako je lepo živeti,
svirati, pevati, igrati,
čekati jutro radostan,
nositi osmeh po ceo dan.

kada te sunce okupa,
ništa ti vise ne treba,
kada te nebo obgrli,
a duga ti se nasmeši.

kada te doziva veseli glas:
„ne budi tužan, ni kad’ si sam,
tuga ne vredi ničemu,
osim da gori u plamenu”.

ponekad’ sruči se nepravda,
i misliš da si nemoćan,
i taman kažeš: „ne mogu sam”,
a onda nebo sve rešava.

dolazi neka energija,
koja se zove blagodat,
daje ti krila, polećeš,
umor ni ne primećuješ.

i kada ne spavaš noćima,
ti imaš snage za svaki dan,
a onda dođe slatki san,
s’ neba doleti baš u tvoj stan.

kako je lepo živeti...

dok spava grad

dok spava grad, neko noćas nema sna,
vetar lomi ga.  umoran i sam.

i kiša je.  pada već godinama,
a on je tako sam.  nema nikoga.

prilazim, pitam šta to muči ga.
kaže: „živim tu već pedeset godina,
a sad’... sad’ je kraj”.

dok spava grad on vrti slike sećanja.

leži na hladnom pločniku,
telo mu krvari,
kaže oseća bol u grudima.
ne zbog rana, već za zemljom i ljudima.

pokušavam rane da mu previjem,
kaže: „pusti to i beži glavom bez obzira,
ovo nije naša zemlja, ovo nije naš dom,
ja sam izgubio sve koje sam voleo,
neka zaspim zauvek dok spava prokleti grad”.

dok spava grad, neko noćas nema sna,
shvatih: „pa taj nesrećnik sam ja”.

stranca dva

nemogu da dišem, jer
noćas se naš svet tako smanjio.
sutra ve će nestati,
neko nam je iznenada javio.

dok gledam u senke,
kroz plač ti čujem glas,
kroz plamen treperi:
„o, zašto me napuštaš?”

samo stranca dva,
to smo ti i ja,
mada znamo se
bezbroj godina.

sećam se devojčice
koja je taj prizor često slikala.
kao da je videla,
kao da je nekako naslutila.

ni nje više nema,
a gde je nestala,
taj poslednji crtež
je meni poklonila

samo stranca dva,
to smo ti i ja,
mada znamo se
bezbroj godina.

samo jedan dan

samo jedan dan,
samo jedan dan ću da čekam,
i kao svaku noć,
odlazim od nje
i nekud’ hodam.  kuda? ne znam.

idem da vidim kako noć i dan,
ljube se s’ nebom
iznad oblaka.
sa obale gledam brodove,
kad’ zaspim, zvuk sirene budi me.

ovde sam sam i nikog’ ne trebam,
i kralj i žrtva svojih hirova.
ne osećam, jer ne razmišljam
šta će mi sutra dati novi dan.

samo jedan dan,
samo jedan dan ću da čekam,
i kao svaku noć,
odlazim od nje
i nekud’ hodam.  kuda? ne znam.

možda ni sam ne volim da znam,
da mi je ona ipak potrebna,
da li je to neki osećaj. ne. ljubav je
za mene daleka.

glumim uvek kad’ vidim je,
ali puls kuca jako,
probam sve to da sakrijem,
al’ dunav joj tajnu otkriva,
jer čita me.

ne, neću dopustiti osećanjima
da savladaju moje misli.
svesno se branim od požude,
a, ipak, čim otvorim oči,
njena duga, crna kosa
vijori oko povijenih trepavica,
dok kapci koji se polako podižu,
otkrivaju pogled. oštar kao mač
i bistar kao planinski izvor.

igra

peti dan, sedmi dan,
trinaesti dan,
svaku noć, celu noć
sedim zaključan.
mozak moj danas je
izbrisan, k’o nov,
sedim i smejem se,
ne znam šta je bol.

igra, igra, samo igra,
igra nosi zaborav,
kada čujem
taj ludi ritam, više ne razmišljam.
igra, igra, samo igra,
meni treba muzika,
to je pravi, jedini izlaz
iz ovog ludila.

rekoh ti u pesmi, „znam”,
„pogledaj me sad’,
nisam više isti,
sad sam drugi ja,
kao mohikanac
nosim svoju moć,
koju mi je dala samoća,
izbrisana prošlost sa tobom
i poslednja noć.

magla se spustila,
boji ovaj mrak,
a kroz nju pogled moj,
kao sunca zrak.
igram svoj noćni ples,
stvaram novi svet,
ritam te muzike
nosi preokret.

ja sam tu

ako sanjaš sneg, reci mi,
da sanjam i ja, da ne mislim,
ako trebaš nekog’ u tom snu,
ja sam tu.

ako slušaš džez, pozovi me,
ako ti je hladno, dodirni me,
plesaćemo uz taj topli zvuk,
ja sam tu, ja sam tu, ja sam tu.

ako mi ne otvoriš,
u led ću da se pretvorim,
pogledaj kroz prozor,
ja sam tu.

pahulje se sijaju,
moje lice miluju,
jesu nežne, ali
hladne su.

prsti su se smrzli pod čizmama,
krv mi se zaledila u žilama,
čekam da mi vrata otvoriš,
hladno je.

lupam na tvoj prozor, al’ ne čuješ,
saksofon te tiho uspavljuje,
u snu moje ime pominješ,
a ja sam tu, ja sam tu, ja sam tu.

ako mi ne otvoriš,
u led ću da se pretvorim,
pogledaj kroz prozor,
ja sam tu.

pahulje se sijaju,
moje lice miluju,
jesu nežne, ali
hladne su.

dao bih sve

život me nosi i nosi,
ja nemam pojma šta želim od nje,
ona me strpljivo čeka,
a ja je lažem i lažem k’o pre.

njenom strpljenju je došao kraj,
moje su oči izgubile sjaj,
sad’ kad’ je nema, ja dao bih sve,
da opet provodim noći kraj nje.

sanjam je svake noći,
dani su dugi i dugi k’o vek,
zima je tamna i hladna,
možda će vreme da otkrije lek

njenom strpljenju je došao kraj,
moje su oči izgubile sjaj,
sad’ kad’ je nema, ja dao bih sve,
da opet provodim noći kraj nje.

slobodna zemlja

toliko dugih godina ja nisam
znao ko sam ja,
toliko dugo noćima sam hodao
kao mesečar.
hodao sam preko dugih polja,
do linije, do granice.

danju smo radili ko robovi,
a noću smo se smejali,
smejali smo se i hodali,
do linije, do granice.

a sada smo slobodni ko nikad pre
dududadadadudude,
i prešli smo granicu kraj obale
dududadadadudude,
kraj reke sam našao sklonište
dududadadadudude,
gde prostire se miris moje prašume
dududadadadudude.

vetar je nosio
sve nase reči,
i razišli smo se
na svoje strane,
dok trajala je noć,
ja sam se kleo,
da ću da opstanem,
da ću da trajem.

a sutra ću doći i da te odvedem
dududadadadudude,
da delimo polja zemlje slobodne
dududadadadudude,
da zauvek ostaneš kraj mene
dududadadadudude,
da trčimo i gledamo u oblake
dududadadadudude.

s moje strane dunava

noć se spustila na grad,
kiša pada, a vetar jak,
s' moje strane dunava,
ja ti šaljem poljupce.
ako si ih primila,
što ih nisi vratila,
a možda su zalutali,
pa te nisu pronašli.

ako si bacila sve moje poljupce,
pocepaću sve stihove.
nek plove dunavom i nek se rasture,
nek ne pričaju da volim te.

svetlo si ugasila
dok na kiši stojim ja,
za mene nisi pitala
dal' me bije košava.
da si pogled bacila
kroz prozor preko dunava,
znala bi da zbog tebe
neko noćas ne spava

ako si bacila sve moje poljupce,
pocepaću sve stihove.
nek plove dunavom i nek se rasture,
nek ne pričaju da volim te.

srećan dok…

uvek me srce prevari kad razum spava,
ponovo me budi vreli dah,
zašto me opet tvoje oči progone,

o, ljubav je k’o glad,
moja stalna potreba,
bolest neizlečiva.

ja sam srećan samo dok sam voljen,
izvor moje sreće to si ti,
nemam pojma zašto tako gorim,
i ne želim ovu tajnu saznati.

a, osećanje ljubavi rodiće ljubav,
jedno drugom sreću dajemo
kada se tako ludo, ludo volimo

o, ljubav je k’o glad,
moja stalna potreba,
bolest neizlečiva.

ja sam srećan samo dok sam voljen,
izvor moje sreće to si ti,
nemam pojma zašto tako gorim,
i ne želim ovu tajnu saznati.

umoran dan

u rano jutro, kada sviće dan,
budim se i zevam, sav sam nešto mamuran,
gde sam bio sinoć, ni ne razmišljam,
znam da neću da se setim i ako pokušam.
glava mi puca, dal’ od viskija
il’ od ove sobe što na tebe podseća,
a na balkonu golubica,
pitam dal’ za mene ima neka poruka.

dan, dan, dan, sav je umoran,
nekako je izgužvan baš isto kao ja,
dan, dan, dan, kao da je drogiran,
gle kako se jedva vuče u moj hladni stan.

slike na zidu, k’o da govore,
kao da se smeju što sam tako oboren,
tramvaji zvone ispod prozora,
ringe ringe raja, deca urlaju u glas,
lift je u kvaru, lica pospana
silaze pešaka, bruji ceo peti sprat
kasno sam lego, sve me nervira,
trudim se da skuvam kafu al’ nema šećera.

dan, dan, dan, sav je umoran,
nekako je izgužvan baš isto kao ja,
dan, dan, dan, kao da je drogiran,
gle kako se jedva vuče u moj hladni stan.

paradise

i wanna tell you how it could be,
you and me together, with the sun and
burning sea,
i know you’ll tell me that you don’t love me,
just give me a chance, and i’ll give you
everything,
this sky is blue, this grass is green,
our lives are beautiful, baby can’ t you see?
i’ll take you baby to the paradise,
where birds are singing and it’s sunshine all
the time.

run, run, run,
baby, just run,
run across the ocean, baby,
under blue sky,
run, run, run,
this mountain is high,
we can catch the rainbow, baby,
baby, we can fly.

islands are waiting for us to come,
if you don’t know how to swim, we can just
run,
that wind is playing with your pretty hair,
and it tells you that you love me, but you don’t
understand,
it never rains there, sun shines all day,
there are no tears and the sky is never gray,
can you just imagine, a real paradise,
where birds are signing  and it’s sunshine all
the time?

run, run, run,
baby, just run,
run across the ocean, baby,
under blue sky,
run, run, run,

m.m.

uvek kad’ spomenem ime tvoje,
stavim uz njega prezime svoje.
inicijali ti super stoje,
uz oči, kosu plavkaste boje.

misli me nose negde daleko,
na sred je mora ostrvo neko,
na njemu bih te sav život ček’o,
samo da ljubim to telo meko.

sad smo dobili smo još jednu šansu,
dal’ smo mudriji bar za nijansu,
dal’ ćemo znati kako to treba
da sačuvamo taj dar sa neba?

tad’ nisa